Proučavajući psihoterapijske pristupe i metode samo pomoći u zadnjih 14 godina došao sam do zaključka da u modernoj psihologiji i radu sa ljudima najviše efekta imaju cjeloviti sistemi integrirani iz više različitih pravaca. Problem nastaje što etablirani pristupi (bihevioralna terapija, transakcijska analiza, itd.) te razne revolucionarne metode samo pomoći u svom pristupu mogu biti isključive i samim time ograničene. U svijetu zadnjih dvadeset godina stvaraju se integrativni, eksperimentalni programi koji spajaju više terapijskih disciplina koji pokušavaju objediniti standardne terapijske pristupe, rad na fizičkom tijelu te jednim dijelom koketiranja sa energetskim radom. Pokazalo se da takav cjeloviti pristup daje vrlo dobre rezultate na dulji rok, a samom terapeutu puno više mogućnosti djelovanja u radu sa ljudima. Također zahtjeva od terapeuta dodatnu edukaciju kako bi se mogao kretati kroz takav jedan sistem.

U daljnjem dijelu teksta pokušati ću približiti koji su sve aspekti bitni u radu na sebi. Na što trebamo obratiti pažnju kako ne bi izostavili dio naše dimenzije ili kompenzirali nešto sa čime se ne želimo suočiti.

Veliki «boom» u zadnje vrijeme učinila je tjelesno-orijentirana psihoterapija. Nastala na učenjima W.Reicha i njegove «Analize karaktera». Naime, Reich je temeljem dugogodišnjeg rada zaključio da osobe sa sličnom tjelesnom građom imaju slične emocionalne probleme. Daljnjim istraživanjem došao je do formacije pet osnovnih karakternih obrana. Zanimljivost ove teorije jest da naša tjelesna građa nije samo produkt genetskog naslijeđa već psihološko-emocionalnih uvjeta u kojima smo odrastali. Ovaj pristup naglašava neminovnu povezanost psihe i tijela kao jedinstvene cjeline koju ne bi trebali gledati odvojeno. To znači da sve što se događa u našem emocionalno-psihološkom habitusu odražava na naše tijelo. Jednostavnije rečeno, sve što psiha ne uspije proraditi tj., potisne, tijelo prije ili kasnije preuzme na sebe(psihosomatika). Svaka nelagoda koju osjećamo na fizičkoj razini(glavobolje, pritisak u grudnom košu, napetost u mišićnom dijelu, grč u predjelu abdomena) gotovo uvijek ukazuje na potisnutu i zadržanu emociju vezanu za bolno iskustvo koje smo proživjeli. Kako bi mogli rasteretiti sistem i unijeti više harmonije i užitka u naš život potrebno je «otvoriti» taj psihološki materijal, proživjeti ga i dobiti priliku za novo i zdravije iskustvo. Ako je potisnuto dugo ostalo neriješeno, kontakt i «otvaranje» može biti izuzetno teško. Cijeli naš sistem se organizira kako bi se obranio od osjećaja. Tjelesno orijentirana psihoterapija razvila je metodologiju rada sa emocijama i kroz tijelo.  To znači da je tijelo uključeno u proces. Ako postavite tijelo u određeni položaj koji provocira ili prenaglašava potisnutu bol ili zadržani bijes vrlo brzo i relativno lako možete doći u emocionalno oslobađanje. Razgovarati o problemu najčešće nije dovoljno. Potrebno je «isprazniti» naš sistem kroz emocionalnu ekspresiju. Tjelesno orijentirana psihoterapija jedinstvena je po tome što potencira izražavanje potisnutih osjećaja i frustracija koji čine štetu našem kompletnom biću ako su duže vremena zadržani.

Druga bitna komponenta u tzv., multidisciplinarnom pristupu jest rano djetinjstvo. Tu mislim na pred osobnu fazu razvoja od 0-3 godine života. U tom periodu postavlja se matrica naše psihološke strukture tj., temelj na kojem stoji struktura naše  osobnosti i psihičkog zdravlja. U ritmovima majka dijete ova rana faza ključna je za naš kasniji osjećaj sigurnosti u životu. Osjećaj sigurnosti u sebe i život najvažnija je ljudska potreba na psihološkoj razini. Stvaranje takvog temelja odvija se doslovno u prvim našim mjesecima  i to kasnije prenosimo u život. Postignuće te faze razvoja nazivamo, omnipotencija. Duboko uvjerenje da se mogu brinuti za sebe i da mogu mijenjati svoj život. Iracionalni strahovi, kronična anksioznost ili duboki osjećaji očaja i odustajanja, tj., pomirenja sa «sudbinom» indiciraju da  nešto u našem najranijem djetinjstvu nije bilo dovoljno dobro. Bitno je naglasiti da teža psihička oboljenja, granični poremećaj te narcisoidni poremećaj ličnosti vuku korijenje uprave iz naših prvih mjeseci života. Poznavanje ritmova ranog djetinjstva kroz terapijsku disciplinu Objektnih relacija pomaže nam da dublje uronimo u našu najraniju prošlost i detektiramo što je izostalo te kroz specifičan model rada počinjemo sebi davati drugo iskustvo te doprinijeti procesu iscjeljenja našeg duha. Ozbiljan rad na sebi bez poznavanja pred osobnog dijela našeg razvoja biti će u svakom slučaju nepotpun.

Treći segment rada na sebi jest energetski rad. Ovdje ne mislim u svrhu iscjeljivanja oboljenja. Već razumijevanja našeg energetskog potencijala, resursa i protočnosti. Ako govorimo o energetskom bloku ili «stagnantnoj» energiji onda moramo znati da se radi isključivo o zadržanoj, ili u slučaju traume, smrznutoj emociji. Takva manifestacija je isto energetski fenomen. Upravo «oslobađanjem» zadržane ili smrznute traume pokreće se velika količina energije koja nam do tada nije bila dostupna. Pravilnim izvođenjem energetskih vježbi ili tehnikama polaganja ruku (energetskog kontakta) u stanju smo pokrenuti i ubrzati određene procese na putu našeg iscjeljenja. S obzirom da teorije o energetskom  radu su nažalost još uvijek nepotpune, odnosno, cjelovita mapa ne postoji, otvara se prostor za osobne projekcije i nejasna sugestivna objašnjenja.

Najjasniji ponuđeni model dala je svjetski poznata iscjeliteljica Barbara Ann Brennan. Njezin način poimanja i rada unutar energetske dimenzije čovjeka do sada je po mom mišljenju jedini dovoljno precizan model koji ima smisla.

Ovo bi bio kratak prikaz multidisciplinarnog modela rada koji uključuje nekoliko različitih segmenata. U svijetu ovaj način postaje sve više prihvatljiv upravo što pokriva gotovo sve dimenzije ljudske stvarnosti. Ukoliko, izostavimo jednu od tih dimenzija nećemo moći sagledati sebe i osobnu problematiku u cijelosti. Nešto će ostati neodrađeno i po automatizmu kompenzirano. Kompenzacija u psihološkom smislu je pokušaj nadomještanja autentičnog dijela našeg bića. To stavlja veliku odgovornost pred terapeuta i traži kompletnu edukaciju u svrhu poznavanja gore opisanih disciplina. Pristupajući vlastitoj problematici kroz više dimenzija, rad na sebi postaje zanimljivo osobno putovanje.