Jeste li se ikada našli u situaciji da uporno pokušavate doprijeti do nekoga, mada vaši napori ne vode nikuda? Takva komunikacija nalikuje na lupanje glavom o zid, a motivirana je nadom da će zid kad tad "popustiti", odnosno puknuti. Međutim, u dvoboju između glave i zida, jasno je koja je strana tvrđa. Pitanje je vremena kada će to sinuti i onom koji lupa.

Zid može predstavljati bilo tko: otac, majka, dečko, prijateljica, šogor, kolega, šefica, punica, brat, sestra, supruga. Što je odnos važniji, to je teže izaći iz kruga samopovređivanja. Za ovu priliku, recimo da je riječ o muškarcu, a da je ona koja lupa njegova djevojka. Htjeli ne htjeli, sa strane to izgleda prilično glupo. Prijateljicama ništa nije jasno, tim više što se i one počinju osjećati kao da komuniciraju sa zidom. Njihovi dobronamjerni savjeti tipa "Pusti budalu" ili "Nije on jedini na svijetu" ostaju bez odjeka. Ona se i dalje, kao muha bez glave, zalijeće i traži nešto (ljubav, razumijevanje, prihvaćanje) tamo gdje toga nema.

Zbog čega se to događa? Otkud ta upornost, otkud nada da će pri sljedećem, stoprvom ili stodevedesetiprvom pokušaju nastupiti bitna promjena?

Kako bismo mogli razumjeti pozadinsku priču ovog, vrlo čestog fenomena, treba uzeti u obzir da se tu ne radi samo o tom jednom odnosu, već o cijelom nizu sličnih odnosa. Većina nas je odrasla u obiteljima u kojima nije vladala neka sjajna komunikacija. Ignoriranje, nezainteresiranost, uporno ponavljanje istog – sve su to cigle za izgradnju komunikacijskog zida. Nije li tragično da velika većina parova svoju zrelu dob provodi jedno pored drugog, u naslonjaču, buljeći u TV kako bi što lagodnije izbjegli komunikaciju? Pri tom vrhunac razgovora čini komentiranje filma, vremenske prognoze ili jela.

Odrastajući u takvim uvjetima, dijete je samo sa svojim osjećajima, željama i potrebama. Ono ne dijeli i ne proživljava svoju stvarnost kroz odnose, već se navikava na jednostranu komunikaciju. Mada traži pažnju, ono ju ne dobiva. Mada čezne za povezanošću, navikava se da je nema. Budući se to događa svaki dan, to postaje uobičajena, "normalna" obiteljska klima. Dijete prestaje tražiti izvana, ali iznutra se potraga, kroz druge ljude i druge odnose nastavlja...

Vratimo se ženi iz gornjeg primjera. Pokušavajući doprijeti do muškarca koji ju ne doživljava, ne razumije i ne uvažava, ona ponavlja zaboravljenu priču iz svog djetinjstva. Snažnim, dječjim, impulzivnim emocijama se zalijeće ka predmetu svojih želja pitajući se: "Kako ne vidi moje kvalitete? Kako ne vidi da sam zanimljiva, dobra, lijepa, pametna? On nema pojma što propušta!" Pokušavajući promijeniti ono kakvom je on vidi, pokušava samoj sebi dokazati da ona zaista jeste sve to - zanimljiva, dobra, lijepa, pametna, odnosno, vrijedna pažnje i ljubavi koja joj nedostaje odmalena.

Uvjerena da je moguće promijeniti ono kakvom je on vidi, previše "boravi u njegovoj glavi" - stalno misli što on o njoj misli i nagađa što on osjeća. Iz te, njegove perspektive samu sebe mjerka i procjenjuje gubeći samopoštovanje i kontakt sa svojim bićem. Trudeći se njemu izoštriti sliku o sebi, gubi svoj vlastiti pogled na sebe i tako se samo sve više zasljepljuje.

Da bi izašla iz tog začaranog kruga samopovređivanja, umjesto da stalno boravi u njegovoj perspektivi, ona se mora vratiti svojoj vlastitoj. Umjesto kompulzivnog traženja potvrde izvana, od njega, ona treba posvetiti pažnju svojoj ranjivosti, iznutra. Po-tvrditi u osnovi znači učiniti tvrđim, a ono što njoj treba je upravo suprotno – povratak vlastitoj mekoći.

Nakon što ponovo počne misliti svojom glavom poželjet će sačuvati svoju glavu. Poželjet će sačuvati svoj pogled, svoju perspektivu i svoju unutarnju kvalitetu. Da bi to mogla, morat će si priznati nemoć – da do nekih ljudi ne može doprijeti i da je neki ljudi nikada neće zavoljeti. Iz perspektive tih, nekih ljudi, ona će možda uvijek biti glupa, nevažna ili nezanimljiva, ali će zato, odvajajući se od opsesivne zaslijepljenosti njima, u sebi otvoriti prostor puno kvalitetnijim odnosima.

Tomica Ščavina

www.poticaj.net

www.net.hr/psihos