4. FAKTORI KOJI UTJEČU NA RAZVOJ EMOCIJA

 1. Umor

Kada je dijete umorno ono je lako svadljivo i plačljivo. Nije bitno da li je dijete umorno zbog nedostatka sna, pretjerane igre, velikog uzbuđenja i sl. Ako je dijete mlađe tada na njega i na njegovo raspoloženje umor ima veći utjecaj.

2. Slabo zdravstveno stanje

Bolest na djecu utječe negativno na raspoloženje, kao i kod odraslih. Ako je dijete sklono kvarnim zubima, očima, ako ima problema sa krajnicima ili ishranom, sve to jednako utječe na dječje emocije i potiče razdražljivost.

3. Događanja

U neko doba dana dijete pokazuje jace emocionalne reakcije, nego inače. Kod manje djece to je obično prije spavanja ili obroka. Ako se redoslijed hranjenja i spavanja poremeti, to dovodi do pretjeranog ispoljavanja emocija.

4. Stav roditelja

Najvažniji, a često i presudan faktor kod razvoja emocija. Negativne emocije se javljaju ako je dijete previše zanemareno ili mu se poklanja previše pažnje. Zanemarena djeca su obično plaha, nepovjerljiva, pakosna, dok druga djeca kojima je bila pružena i pretjerana zaštita roditelja, drugim riječima „razmažena djeca“ , sklona su nervozi i ne mogu da se uzdrže u ispoljavanju svojih emocija.

5. Društvena sredina

Ovo je također jedan od veoma važnih faktora koji utječe na emocionalnost djeteta. Sredina u kojoj dijete raste, prenosi na njega svoje utjecaje. Emocionalnost društvene sredina dosta je ustaljena. Zavisno od obitelji do obitelji razlikuje se popustljivost prema djeci. Lakoća ili teškoća pri ispunjavanju njihovih želja je važna za djetetovu emocionalnost. Boravak sa osobom koja je razdražljive prirode utječe na razdražljivost djeteta, a ako život provodi u blizini smirene osobe dijete ce naučiti da ne bude sklono razdraživanju.     

5. SOCIJALIZACIJA EMOCIJA

Emocionalne se reakcije ne pojavljuju jednostavno kao rezultat biološkog rasporeda. Njihov je razvoj djelomično pod utjecajem socijalne okoline. Neki se od tih utjecaja ostvaruju putem modeliranja.

Većina majki, na primjer, pokazuje svojoj djeci svega nekoliko facijalnih ekspresija, koje su uglavnom pozitivne. Njihova djeca, povratno, nastoje te ekspresije uzvratiti. Suprotno tome, djeca depresivnih majki pokazuju više tužnih izraza, vjerojatno i zbog toga što oponašaju izraze koje vide.

 Do socijalizacije emocija također dolazi procesima potkrepljivanja. Majke češće reagiraju pozitivno na dječje izražavanje ugode nego na njihovo iskazivanje neugode.

Starija djeca, općenito govoreći, uče prepoznavati i označavati svoje emocije na temelju svakodnevnog iskustva. Na primjer,roditelji često ističu kako se dijete osjeća („Ti se izgleda ljutiš  na mamu“ ili „Beba je sigurno ljuta jer joj je ispao sladoled“).

 U početku, dječji afektivni izrazi vjerno odražavaju njihove emocije, no s vremenom djeca uče kontrolirati svoje afektivne izraze i oni ne moraju nužno odražavati ono što osjećaju. Takvi pokušaji skrivanja emocija često proizlaze iz djetetova sve većeg razumijevanja pravila izražavanja emocija u njegovoj kulturi – očekivanja i stavova prema izražavanju afekata. Na primjer, dječaci mogu naučiti da pokazivanje straha ili boli nije prikladno i oni će često pokušati prikriti ekspresiju tih emocija.

6. PREPOZNAVANJE EMOCIJA

Djeca mlađa od šest tjedana ne mogu detaljno čitati lica. Iz toga slijedi da ne prepoznaju različite emocionalne ekspresije. Nakon toga djeca počinju pokazivati neke znakove razlikovanja facijalnih izraza emocija.

Pred kraj prve godine djeca počinju koristiti informacije o emocionalnim ekspresijama drugih ljudi za regulaciju vlastitog ponašanja. Riječ je o procesu socijalnog zaključivanja ili upućenosti na socijalno okruženje. Djeca će za ovu vrstu regulacije često gledati majku i oca.

U istraživanju koje vrlo jasno pokazuje ovaj proces, ispitivana je interakcija jednogodišnje djece i njihovih majki na napravi koja stvara privid ponora. Dijete je postavljeno na plitku stranu, a majka i privlačna igračka na duboku. Ova je situacija dovela do nesigurnosti kod djece. Majke su bile uvježbane da pokažu niz afektivnih facijalnih ekspresija, uključujući strah, radost, srdžbu,zanimanje i tugu. Kada je majka izražavala radost ili zanimanje, većina je djece prešla na duboku stranu da bi došla do nje. No, ako je majka pokazala strah ili srdžbu, samo se nekolicina djece odvažila prijeći na dublju stranu naprave. Iz toga se čini da djeca stara godinu dana mogu koristiti facijalne ekspresije kao znak za razumijevanje okoline i prilagođavanje njoj.

Osim prepoznavanja vlastitih emocija važno je da djeca nauče prepoznavati emocije drugih, a time pokazati i sposobnost suosjećanja.

Suosjećanje je razmišljanje o drugima i iskustvo sličnih osjećaja. Zdrava djeca prilično rano u životu pokazuju suosjećanje. S otprilike 12-18 mjeseci, kada dijete stekne jasnu svijest o sebi, ono može reagirati ne nemir druge osobe samo pokazujući nemir. Malo kasnije, između dvije i tri godine, pokazat će suosjećanje prema osjećajima druge osobe i reagirati na način koji je vezan s razumijevanjem situacije druge osobe, a manje sa vlastitim iskustvom.

Oko četvrte ili pete godine djetetove suosjećajne reakcije postaju prilično složene, pa istodobno može uzeti u obzir i kontradiktorne osjećaje. Primjerice, ako dijete vidi prijatelja koji se ozlijedio pri padu, suosjećat će s njime ne samo zbog boli nego i zbog mogućeg osjećaja srama i neugode koju će osjećati njegov prijatelj.

7. EMOTIVNE POTREBE

 Neke od temeljnih potreba djeteta:

• Biti voljeno. Uvelike ovisimo o društvenim odnosima, od kojih je najosnovniji važan odnos između djeteta i jednog ili oba roditelja ili skrbnika.

• Biti cijenjeno. Dijete želi da roditelji budu zadovoljni njegovim dostignućima i da ga cijene samo zato što je takvo kakvo jest. Pohvale mu pomažu da se dobro osjeća.

• Biti sigurno. Dijete bez osjećaja sigurnosti postaje nemirno i nesigurno. Potrebno mu je znati da mu se neće dogoditi nikakvo zlo i da može bez straha proživljavati jedan dan za drugim.

• Osjećati stabilnost. Predvidljiva svakodnevna rutina s jasnim ograničenjima i pravilima vezanim uz njegovo ponašanje zadovoljava ovu potrebu.

• Osjećati se sposobnim. Važno je da se dijete osjeća sposobno savladati izazove s kojima se suočava u svakodnevnom životu.

• Ostvariti svoje potencijale. Dio razvoja jest mogućnost da dijete iskaže svoje talente i sposobnosti kako bi  moglo potpuno iskoristiti svoje potencijale.

 

8. TEMPERAMENT

Pod temperamentom se podrazumijevaju karakteristični osjećaji nekog čovjeka, stanja njegovog raspoloženja i reakcijski šabloni. Temperament je relativno trajna osobina koja se odnosi na ličnost i koja dolazi do izražaja već u ranoj dobi dojenčeta.

Riječ je o sklonosti osobitog reagiranja u emocionalnim situacijama. Američki psiholozi Alexander Thomas i Stella Chess smatraju da se individualne manifestacije temperamenta mogu primijetiti već nekoliko tjedana nakon rođenja i to praćenjem reakcija dojenčadi na stres. Navedeni autori smatraju da su mnoge osobine temperamenta prirođene.

Prati li se duže vremena jedna veća grupa djece i pritom  se proučava njihov temperament, tokom prve godine se primjećuje jedna generalna promjena: većina ih postaje intenzivnijim, aktivnijim i više predvidivim u svojim emocionalnim reakcijama. Ovo za roditelje znači da se oni ne trebaju osjećati posebno odgovornima za crte ličnosti koje dijete ima ili će dobiti.

Iako postoje argumenti da se temperament na neki način odnosi na nasljednu i relativno nepromjenjivu osobinu, to još uvijek ne znači da će jedan sramežljivi trogodišnjak postati i jedan sramežljivi tinejdžer.

Kontakt sa okolinom utječe ne prirođene osobine, one mogu slabiti ili se pojačavati – naslijeđe dakako kreira temperament, ali ga iskustvo formira. Interakcija između naslijeđa i okoline znači, također, da je zajednički utjecaj obaju ovih faktora jači nego što bi on bio kad bi oni utjecali svaki za sebe.

Hwang, P. i Nilsson, B. (2000), Razvojna psihologija, Sarajevo, Filozofski fakultet