Kosmogonijska poema poznata pod imenom Enuma Eliš (prema početku teksta: Kada u visini... ) predstavlja, uz Ep o Gilgamešu, najznačajnije djelo akadske religije. U sumerskoj književnosti ne postoji ništa što bi se moglo usporediti, ni po veličini, ni po dramskoj napetosti, ni po težnji da se povežu teogonija, kosmogonija i antropogonija. Enuma Eliš pripovijeda o porijeklu svijeta, uzvisujući Marduka. Teme su stare, premda reinterpretirane. Prije svega, tu je iskonska slika neizdiferenciranog vodenog totaliteta, iz kojeg se izdvaja prvi par, Absu i Tijamat. Drugi izvori jasno kažu da Tijamat predstavlja more, a Absu sveukupnu slatku vodu na kojoj pliva Zemlja. Kao i tolika druga prvobitna božanstva, Tijamat je istovremeno shvaćena kao žena i kao dvospolna. Iz mješavine slatkih i slanih voda rađaju se drugi Božanski parovi. O drugom paru, Lakmu i Lakamu (po nekim tradicijama, Oni su žrtvovani da bi bio stvoren čovjek), gotovo ništa ne znamo. Što se tiče trećeg para, Anšara i Kišar, Njihova imena na sumerskom znače totalitet gornjih elemenata i totalitet donjih elemenata.

Prošlo je izvjesno vrijeme i dani se protegnuše, godine se umnožiše (ploča I, 13). Iz hieros gamos ova dva komplementarna totaliteta rađa se Bog Neba, Anu, koji opet rađa Nudimuda (Ea). Svojim veseljem i cičom mladi Bogovi ometaju Absuov odmor. On se žali Tijamat: Nepodnošljivo mi je njihovo ponašanje. Danju, ne mogu da se odmaram; noću, ne mogu da spavam. Hoću da ih uništim, da bih dokrajčio to njihovo kretanje. I da oko nas zavlada tišina, kako bismo najzad mogli da se odmorimo!(ploča I, 37-39). U ovim stihovima možemo otkriti čežnju za Materijom, odnosno, oblikom egzistencije koji odgovara inerciji i besvesnosti supstance, za iskonskim mirovanjem, otpor prema kretanju, preduslovu kosmogonije.

Tijamat počne iz sveg glasa da viče na svoga muža. Ona bolno jauknu: Šta! Zar mi sami da uništimo ono što smo stvorili! Žalosno je, slažem se, njihovo ponašanje, ali blago se strpimo (ploča I, 41-46). Ali Absua nije mogla ubijediti.

Saznavši za odluku svoga praoca, mladi Bogovi ostadoše bez ijedne riječi (ploča I, 58). Ipak, sveznajući Ea(Oanes, Dagon) prvi nešto poduzme. Svojim magičnim čarolijama, on učini da Absu padne u duboki san, oduze mu njegov sjaj i sam se zaogrnu njime, pa ga ubi, pošto ga je prethodno okovao. On tako postade Bog Podzemne Vode (Bezdan), koja se od tada naziva Absu. U samom središtu Absua, u odaji sudbina, svetilištu praoblika (ploča I, 79) njegova supruga, Damkina, rađa Marduka. Tekst slavi veličanstvenu uzvišenost, mudrost i svemoć ovog posljednjeg rođenog Boga. Upravo tada Anu prelazi u napad protiv svojih potomaka. On podiže četiri vjetra, i stvori talase kako bi uznemirio Tijamat (ploča I, 108). Bogovi, koji ne mogu da se odmaraju, kažu svojoj majci: Kada su ubijali Absua, tvoga muža, mada nisi bila uz napadače, stajala si po strani bez ijedne reči (ploča I, 113-114).

Ovoga puta Tijamat odlučuje da nešto poduzme. Ona stvara čudovišta, zmije, velikog lava, bijesne Demone i druge još što nose neumoljiva oružja i ne boje se borbe (144). A među svojim prvorođenim Bogovima Ona uzvisi Kingua. (147 i dalje).Na Kinguove grudi Ona pričvrsti pločicu Sudbina i povjeri mu najveću moć. (155 i dalje). Pred ovakvim pripremama, mladi Bogovi gube hrabrost. Ni Anu, ni Ea ne usuđuju se da se sukobe sa Kinguom. Jedino Marduk prihvaća borbu, ali pod uslovom da prethodno bude proglašen za vrhovnog Boga, na šta Bogovi žurno pristaju. Borba između dvije grupe bit će riješena dvobojem između Tijamat i Marduka.Kada je Tijamat otvorila čeljust da ga proguta... (IV, 97) Marduk izbaci žestoke vjetrove koji joj rastegnuše tijelo. Stomak joj se nadu, a ona ostade razjapljene čeljusti. On zatim izbaci jednu strijelu koja joj probuši stomak, iskida utrobu i probode srce. Ukrotivši je tako, on joj oduze život, baci leš na zemlju i ode gore! (IV, 100-104). Tijamatini pomoćnici pokušaše da se spasu, ali ih Marduk čvrsto sveza i polomi im oružje (III). On zatim okova Kingua, oduze mu pločicu Sudbina i pričvrsti je na svoje grudi (120, i dalje). Najzad, on se vrati do Tijamat, rascijepi joj lubanju, a leš rasiječe na dvoje kao suhu ribu (137), od jedne polovine nastade nebeski svod, a od druge polovine zemlja. Marduk na nebu podiže palaču koja je odgovarala palači Absu i utvrdi put zvijezda.

Peta ploča govori o uređenju planetarnog univerzuma, određivanju vremena i o oblikovanju reljefa zemlje iz Tijamatinih dijelova tijela: iz Njenih očiju izviru Eufrat i Tigar, a od jednog uvojka njenog on stvori vezu između neba i zemlje. (V, 59 itd.)
 Najzad, Marduk odluči da stvori čovjeka, kako bi on preuzeo služenje Bogovima i tako ih rasteretio (VI, 8). Pobijeđeni i lancima svezani Bogovi i dalje čekaju svoju kaznu. Ea predlaže da samo jedan od njih bude žrtvovan. Na pitanje tko je izazvao rat, podstrekivao Tijamat na pobunu i otpočeo borbu (VI, 23-24) svi izgovaraju samo jedno ime: Kingu. Presijekoše mu vene i Ea od njegove krvi stvori ljude (VI, 30). Poema dalje pripovjeda o podizanju jednog svetilišta Marduku u čast.

Bez obzira na to što koristi tradicionalne mitske teme, Enuma Eliš predstavlja prilično sumornu kosmogoniju i pesimističnu antropologiju. Da bi se proslavio Marduk, mladi pobjednik, Drevni Bogovi iz prvobitne epohe, a na prvom mestu među njima Tijamat, postaju nosioci demonske vrijednosti. Tijamat nije više samo kaotični iskonski totalitet koji prethodi svakoj kosmogoniji: Ona se na kraju pokazuje kao tvorac bezbrojnih čudovišta i sva njena kreativnost prikazana je kao negativna. Tvorački proces, kako ga prikazuje Enuma Eliš, prerano je doveden u opasnost zbog Absuove želje da uništi mlade Bogove, to jest da u korijenu sasiječe stvaranje Univerzuma. Nekakav svijet je već postojao, pošto su se Bogovi množili i imali svoja prebivališta ali, riječ je o čisto formalnom obliku postojanja. Ubojstvo Absua otvara čitav niz kreativnih ubojstava, jer Ea ne samo što zauzima njegovo mjesto nego i započinje s prvim organiziranjem vodene mase: na tom mjestu on izgradi svoje boravište i utvrdi svoja svetilišta. Kosmogonija je rezultat sukoba dvije grupe Bogova, ali se u Tijamatinoj grupi nalaze podjednako i Njena čudovišna i demonska stvorenja. Drugim riječima, iskonsko je samo po sebi prikazano kao izvor negativnih tvorevina. Tek od Tijamatinih posmrtnih ostataka Marduk oblikuje Nebo i Zemlju. Ta tema, koja je također potvrđena i u drugim tradicijama, može se različito tumačiti. Univerzum koji je načinjen od tijela nekog iskonskog Božanstva dijeli Njegovu Supstancu, samo, možemo li uopće, poslije Tijamatine demonizacije i dalje govoriti o Božanskoj supstanci? Da li to znači da su i Nebo i Zemlja zapravo demonske prirode, jer su stvoreni od Demonske Supstance?

Kosmos je, dakle, dvostruke prirode: u njemu je jednim dijelom ambivalentna, ako ne i jasno demonska materija, a drugim dijelom božanska forma, jer je ona Mardukovo djelo. Nebeski svod je načinjen od polovice Tijamatinog tijela, ali zvijezde i sazviježđa postaju prebivališta ili slike Bogova. Sama zemlja je od druge polovice Tijamatinog tijela i njenih različitih organa, ali je posvećena zahvaljujući gradovima i hramovima. Najzad, pokazuje se da je svijet proizvod mješavine kaotičnog i demonskog iskonskog s jedne strane i božanske kreativnosti, prisustva i mudrosti s druge strane. To je možda najsloženija kosmogonijska formula do koje će doći mesopotamska misao, ako ne i cjelokupna filozofska misao čovječanstva, jer ona u smjeloj sintezi objedinjuje sve strukture jednog Božanskog društva, od kojih su neke postale nerazumljive i neupotrebljive.

Što se tiče stvaranja čovjeka, ono se nadovezuje na sumersku tradiciju: čovjek je stvoren da bi služio Bogovima, a posebno na verziju koja porijeklo čovjeka objašnjava žrtvovanjem dvaju boga Lagma. Ali, tu se pridružuje i otežavajući element: iako je bio jedan od prvih Bogova, Kingu postaje arhidemon, vođa legije čudovišta i demona koje je stvorila Tijamat. Čovek je, dakle, stvoren od demonske materije - Kinguove krvi. Razlika u odnosu na sumerske verzije je značajna. Možemo govoriti o tragičnom pesimizmu, jer se čini da je čovjek osuđen već na osnovu svog porijekla. Njegova jedina nada je Ea, koji ga je oblikovao. Čovjek dakle ima oblik koji je stvorio jedan Veliki Bog. Sa tog stajališta, postoji simetrija između stvaranja čovjeka i porijekla svijeta. U oba slučaja, osnovnu građu čini Supstanca nekog prvobitnog ali propalog Božanstva, koje su mladi Bogovi pobjednici pretvorili u demona i potom usmrtili.