Gurdjieff sigurno nije bio učitelj kako današnja uobičajena new age vizija predstavlja Duhovnog Majstora. Nije bio blag, često nije izgledao ni razuman s ljudima, pio je, pušio i psovao. Ali to što je on predavao- njegovo učenje- je imao i te kako smisla, dapače, bio je matematički točan. Htio bi spomenuti koncept “centara”… treba malo naprezati um, malo konstruktivnog rada nije nikome nikada škodilo osim “neduhovnim” i duhovnim” ljenčinama, a bogami ima ih na ovom svijetu. U svakom slučaju, ovakav “napor” vodi do puno boljeg razumijevanja.
Počinjemo na sintetičan način od teorije prenesene u knjigama koje objašnjavaju ovaj sistem. Raznorazni procesi koji se odvijaju u čovjeku izražavaju se posebno kroz određene točke koje možemo nazvati centrima. Postoji intelektualni centar, motorički, emotivni, instinktivni, seksualni, itd… itd… ukratko ima ih sedam. Ali centri koji su glavni, esencijalni u suvremenom ljudskom biću su prva tri u nizu: motorički, emotivni i intelektualni.
Uzet ćemo u obzir motorički centar: promatrati ga nije toliko teško; dovoljno je naučiti bilo koji pokret koje nismo navikli izvesti. Na primjer pokreti nekih plesova kao engleski walzer, slow fox, jive ili rumba. U početku moglo bi izgledati nemoguća misija, s praksom postaje sve lakše i lakše do odjednom… dešava se “čudo” i savladamo te plesove na razini da postanu skoro pa “prirodna stvar”.
Kako se to dešava? Naš intelektualni centar analizira pokrete i pokuša ih reproducirati. Tijekom svakog pokušaja, to što radimo je memorizirano u ono što možemo nazvati “motorički centar”. Kad taj centar memorizira pokrete, preuzme glavnu ulogu, kako bi se reklo, “shvatio je caku”. Od onog trenutka, kompleksni sklop pokreta koji su potrebni za micanje u ritmu muzike bez da padnemo na pod ili da gazimo nogu partnera ne mora više prolaziti kroz intelekt: postalo je automatska stvar. Prosto rečeno, intelektualni centar je programirao motorički centar koji neće više zaboraviti potrebne pokrete i bit će sposoban ih samostalno reproducirati svaki put kad to bude bilo potrebno.
Ovaj mehanizam je poznat u svim fizičkim disciplinama kao npr. borilačke vještine, atletika, skijanje, biciklizam i sve ostale više ili manje zahtjevne fizičke aktivnosti koje zahtjevaju automatizaciju pokreta kao i vožnja motora ili automobila. Čak i čin hodanja, prvi i temeljni uspjeh novorođenca je vođen od motoričkog centra.
Ok, ovo je opće poznata stvar, nije nužno čitanje Ouspenskovih ili Nicollovih knjiga kako bi se otkrio taj mehanizam. Ono što je manje poznato i mogao bi zvučati čak i “nevjerojatno” je da postoje slični centri koji administriraju naše intelektualne i emocionalne procese. Čak i intelekt je “educiran” (iako bi bilo korektnije reći “uvjetovan”), te isto vrijedi i za emocije. Promatrati zbivanja koja uključuju ta dva centra je malo zahtjevnije, te zahtjeva određenu sposobnost izdvajanja i samoiskrenosti (i to je zbilja rijetka vrlina koju svi vjeruju da imaju).
Na primjer, jeste li ikada primjetili kako jedna pjesma može proizvesti uvijek istu emociju? Ili kako reagiramo “skoro” pa automatski na istim podražajima? Kako se ljutimo kad nam neko kaže da smo glupi, naivni, nesposobni? I, kako se veselimo kad nam neko kaže da smo pametni, zgodni, šarmantni, “sposobni”? To je prouzročeno od mehaničke naravi čovjeka koji nesvjesno reagira na vanjske i unutarnje podražaje, a iza svih tih mehaničkih reakcija stoji mehanizam funkcioniranja centara.
Ali postoji i dodatna stavka: ono što se obično ignorira je da svaki centar je svojevremeno priskrbljen triju komponenata: svaki centar ima svoju motoričku, emotivnu i intelektualnu stranu.
To, naravno, vrijedi i za emotivni centar.
Prva posljedica toga je da emocije imaju svoju motoričku, emocionalnu i intelektivnu narav. Na primjer, kad osjećamo neku “negativnu emociju” kao ljutnja, te je ne izražavamo na ispravan način (potiskujemo je), ta emocija pronaći će drugi način izražavanja kroz kanal koji predstavlja manju liniju otpora u nama – i tu motorička strana emotivnog centra ulazi u igri. Obično, emocija kao ljutnja “ciljat će” neki fizički organ (npr. jetra. Nije slučajnost da kad nam neko smeta ili ljuti nas “ide nam na jetru”) i proizvest će sljed manjih ili viših šteta u ciljanom organu.
Problem je da, putem potiskivanja emocije, ta emocija otvorila je “krivi put” izražavanja. Ukoliko se taj proces ponavlja kroz vrijeme, taj “krivi put” postaje sve definiraniji i uobičajeni, naime mehanički. Motorički komponent emotivnog centra definira tu krivu evoluciju koja ponovljena s vremenom postaje mehanička, automatska.
To je razlog zašto tko ima problem na primjer s jetrom (ali to vrijedi za bilo koji organ) zbog lake sklonosti ka ljutnji, ojačat će ga sve više i više. Taj organ će se istrošiti, razboljeti. Budući da je to automatsko zbivanje, promjena mehanizma izražavanja potiskivane emocije na “ispravniji” način postat će skoro pa nemoguće.
Tad je potreban veliki i angažirani rad re-edukacije: naime, trebat će svjesno intervenirati naspram emotivnog izražavanja kako bi se “reprogramirao” stečeni mehanički proces. Treba educirati motoričku komponentu emotivnog centra kako bi se prevazišao put manjeg otpora koji se proizveo kroz vrijeme.
Nismo navikli izražavati ljutnju? Počnimo je izražavati. Naravno, koliko god bi mogao u prvom pogledu izgledati opravdano, sigurno nečemo nekome razbiti bocu u glavu ili ga izvrijeđati ili nasrnuti na njega. Postoje i drugi manje destruktivni načini kako bi se ponovo educirali ka izražavanju emocija.
Kad su u pitanju ljutnja i bijes, koristan način koji svatko može izvesti, i to bez … i bez kaznenih prijava dolazi nam od Aleksandera Lowena, poprilično nepoznato ime u našim krajevima (osim ako se eventualno spomene Aleksandrova Tehnika), učenik poznatijeg Wilhema Reiha: Lowen preporučuje da izaberemo određeni objekt, na primjer jastuk, i kad smo sami (kako nebi ispali tuđim očima luđaci) počinjemo izbaciti svoj bjes udarajući ga. Ali, treba to napraviti iskušivši taj bjes u potpunost, izražavajući ga, čak i naglas, udarati jastuk… možda ta praksa ne izgleda “duhovna”, ali to je jedan i te kako efikasan i neopasan način otpuštanja potiskivane emocije.
Čak i pričati sami, ne kao što se inače radi (nesvjesno i mehanično), nego sa svjesnom namjerom, može biti od koristi: prevesti u riječi misli koje nam se pojave na umu je bitna stavka u tu drugu “praksu”. Naravno, poželjno je i da tu praksu odradimo nasamo. Izražavati naglas misli koji se pojave dok ne prijetimo da glumimo, da onaj sklop misli je izgubio svoju snagu; snaga koja se neče više izražavati napadajući i devastirajući određene organe.
Trebamo naučiti ne samo kao koncept, nego u praksi, da mi NISMO svoje emocije i misli. Niti naše radnje, budući da su pretežno mehaničke i nesvjesne reakcije (i nadam se da oni koji nisu primjetili tu mehaničnost i manjak svjesnosti neće uvrjediti i/ili razbjesniti se).
Mi smo… mi.
Ostalo je samo prouzročena posljedica naše mehaničnosti.
bglavac
edin.kecanovic
