Eksplodirate na dijete

Kad eksplodirate na dijete gubite daleko više nego samo kontrolu nad sobom.

Ne tučem svoje kćeri. Ali kad su bile u sedmoj, odnosno trećoj, događalo mi se da ih bjesomučno povlačim za ruku, odvlačim na stolac gdje su trebale mirovati, ili da vičem na njih toliko da me zaboli grlo. Kad se sjetim tih dana sramim se same sebe i imam grižnju savjesti. Dugo mi je trebalo da o tome prozborim sa prijateljima. Kad sam jednom usput to napomenula, saznala sam da i oni s vremena na vrijeme pobijesne na dijete.

A koji roditelj to nije iskusio? Tko može reći da ga dijete barem jednom nije do usijanja razjarilo tako da bi sasvim zaboravio na djetetove osjećaje i sve pedagoške mjere? Normalno je, pa čak i neizbježno, da se ponekad jako razljutite na dijete. Ali stvar postaje ozbiljna kad potpuno izgubite kontrolu jer svojim ispadom opozivate sve prijašnje odgojne mjere koje ste tako pažljivo provodili.

Dr. Matthew McKay iz San Francisca proučavao je dvije godine roditeljski bijes i njegov utjecaj na djecu. Dvije trećine od 285 roditelja koje su on i njegovi kolege pratili tijekom proučavanja, u prosjeku bi se pet puta tjedno izderavali na dijete.  A većina bi čak jednom dnevno osjetila kako ih obuzima bijes ali ga nisu iskaljivali.

“Nema sumnje da je  štetno ako svaki dan vičete na dijete,” govori McKay. “Ono će biti povrijeđeno. S druge strane, sukobite li se s djetetom jednom mjesečno, pa čak i jednom tjedno, nije tako strašno. To se ne može smatrati osobnim napadom ni fizičkom prijetnjom.”

Drugim riječima, razlika je između vikanja  “Užasno sam ljuta” i “Ovaj si put stvarno pretjerao!” i lupanja  šakom o stol ili  guranja djeteta u stolac.

McKay upozorava na to kako su druga proučavanja pokazala da su djeca ljutih roditelja sklonija nasilju i povučenosti. U adolescenciji imaju teškoća u gotovo svim  područjima života: akademskom, društvenom i emocionalnom. Neka pate od napada depresije. A to se naravno odrazi i na svemu kad čovjek odraste.  Odrastati u domu punom bjesomučnih ispada znači imati kasnije problema na poslu, u emocionalnim vezama pa čak i s mentalnim zdravljem.

Neposredni rezultat nekontroliranog roditeljskog ispada je gubitak autoriteta. Dijete vidi da niste dosljedni, da ste nepredvidljivi. Djeca gotovo uvijek teže tome da ugode roditeljima, ali budu li stalno ugrožena, odustat će od tih lijepih nastojanja.

Još više zabrinjava tanka crta između vikanja i fizičkog zlostavljanja. Istraživanja su pokazala da čak 50 posto roditelja koji viču na dijete, posežu za drastičnijim mjerama i završe s udarcima i batinama.

Svako dijete drugačije doživljava roditeljski bijes, a neželjene posljedice ovise o učestalosti i snazi napada. Tu je još i temperament. Neka su djeca beskrajno osjetljiva kad ne nailaze na roditeljsko odobravanje, druga za to mnogo ne mare. A mnogo ovisi o tome kako dožive ono što im roditelj poručuje.

Misli, a ne događaji, vode tome da roditelji izgube kontrolu

U knjizi “Kad bijesom povrijedite dijete”, McKay i koautor Kim Paleg, daju pregled riječi i misli koje mogu potpuno razbijesniti neke roditelje. Te “misli-otponci” obično su iz jedne od tri skupine: pretpostavljena namjera (“To mi je namjerno učinio.”), pretjerivanje (“Nikad me ne sluša.”) ili optuživanje (“Tako je lijeno.”) Kad takva primisao uđe roditelju u mozak, ljutito eksplodiraju. A kad su riječi izrečene, dijete ih doživljava kao ljutu ranu.

“Takve tvrdnje djeluju na dijete tako da  misli da je loša osoba,” govori Paleg. “Roditelji obično neće eksplodirati samo zato što su ogorčeni ili napeti. Ali dođe li im u um misao otponac, često se ne mogu kontrolirati.”

Kako se suzdržati? Prvo se nastojte obuzdavati toliko dugo dok ne razaznate te misli otponce.

Sljedeći je korak da duboko udahnete i smirite se s nekoliko  jednostavnih potvrdnih riječi. Treći korak: zamijenite emocijama nabite misli s neutralnijima i realističnijima.

Zamislite da pripremate večeru istodobno potičući svoje najstarije dijete da završi domaću zadaću kad odjednom ugledate kako ono dvogodišnje, šara flomasterom po novim tapetama. Srce vam poludi i potjera krv u mozak. Misli vam navru u glavu: ”Dobro zna da nemam vremena da se ovog časa bavim s njom.” I prije nego se možete svladati, vrisnete: “Zločesta si! Zašto me uvijek ljutiš?”

Te će riječi imati dvostruko djelovanje; s jedne će strane povrijediti vaše dijete a s druge ga uvjeriti da je moćnije nego što misli. Vašem djetetu tog čas nije namjera da vas baci u očaj. Ona ne zna koliko naporno radite da bi kuća bila u redu ni koliko to vama mnogo znači. Ona je samo dijete.

Možda niste ni slutili da ljutnja koju iskaljujete na djetetu često ni nema veze s njim. Bilo bi dobro da se upitate gdje je uzrok vašeg bijesa i da na tome malo poradite.

U gornjem primjeru, ako ste u stanju da se zaustavite prije nego dreknete, pokušajte reći sebi: “Ostat ću mirna. Ne moram se razbijesniti.” A zatim možete pretražiti svoje osjećaje: “Ne uzrujava me toliko to što šara po tapetama već to da zna da joj se sad ne mogu posvetiti. Ne mogu se rascijepati na toliko dijelova da bi sve zadovoljila.” Drugim riječima, dok vas s pravom ljuti to što ona radi, pravo pitanje je ono kako se vi tog časa osjećate. U nekim drugim okolnostima, mirnije biste reagirali na cijelu situaciju.

Zadnji korak je da ponašanje svojeg djeteta sagledate u drukčijem svjetlu. Umjesto da se na njega ljutite u sebi: “Dobro zna da se po zidovima ne smije šarati; hoće mi prkositi.” - recite sebi: “To je prirodna faza razvoja. Ono samo provjerava dokle smije ići.”

Dugoročni koraci mogu zaštiti dijete

Čvrsta i predana veza s djetetom, najbolja je zaštita protiv izljeva bijesa.Velika je razlika kad imate dobar odnos s djetetom pa se dijete osjeća vezano i sigurno uz vas, nego kad je veza labava. U prvom slučaju dijete nećete puno povrijediti kad povremeno vrisnete ili se razbijesnite. Dijete može puno toga podnijeti kad su ima zadovoljene svoje osnovne potrebe za ljubavlju i zaštitom.

Isto tako nije potrebno prikrivati nezadovoljstvo ili razočaranje. Ljutnja je prirodna ljudska emocija. U redu je da iskreno reagirate kad dijete nešto zabrlja. Ali zlostavljanje nije potrebno. Dovoljno je reći: “Nije mi drago kad to radiš.” To možete izreći naglašeno, jer dijete treba znati kako se osjećate. Ali što ste mirniji to je bolje jer će dijete biti poslušnije.

Čak i kad povremeno izgubite kontrolu, lako ćete popraviti štetu ako pokažete svoje osjećaje i poljubite ili pomilujete dijete. Recite mu da ste se uzrujali ali da  to o njemu ne mislite. Recite mu nešto u smislu: “Teško mi je kad se tako ponašaš.” I objasnite mu kako ćete sljedeći put postupiti ako to ponovi. I tada to i provedite.

McKay predlaže da napravite plan kontrole bijesa da biste, kad se nešto dogodi, mogli pravilno postupiti. Na primjer, dijete se nevoljko sprema u školu i izluđuje vas. Umjesto da joj kažete:”Lijena si.” upitajte se zašto dijete ne voli ići u školu. Možda joj je teško prilagoditi se novim okolnostima ili ima neki problem.

Bez obzira koji je uzrok možete napraviti plan i reći sebi: “Moje se dijete ujutro teško koncentrira i zato se toliko dugo sprema za školu. Ništa osobno; mogu se s tim nositi.”

A zatim mijenjajte svoje ponašanje. Primjetite znake prije nego se razbijesnite. Ponekad škripim zubima kad moje djevojčice pretjeraju. Znam da je čas da primjenim neku tehniku opuštanja. Podsjetim se da nekoliko puta duboko udahnem i izdahnem pa sam odmah opuštenija i više mi ne prijeti eksplozija bijesa. Nemojte se isto tako libiti da zamolite supruga da vam pomogne.

I na kraju mijenjajte ono što ćete reći. Djetetu možete reći da vas živcira kad se sporo oblači jer obje kasnite na svoje zadatke. Možete joj ponuditi soluciju; ili ćete je vi odjevati ili ćete joj vi odabrati što će odjenuti. A zatim opišite posljedice: “Za dvadeset minuta krećemo u školu bez obzira jesi li odjevena ili ne.”

 Sve u svemu dobro je znati da roditelji mogu kontrolirati svoj bijes. To se može naučiti tako da mijenjate svoje ponašanje i način ophođenja s djetetom.

Plan akcije

Kad osjećate kako u vama raste bijes, zaustavite se na trenutak kako biste otkrili što je u pozadini vaših osjećaja i što stvarno mislite. U toj fazi možete zamijeniti bijesne misli neutralnijima.

 Situacija: Vaše sitno dijete ustaje u svojem visokom stolcu makar ste mu rekli da je to opasno i da bi moglo pasti.

Misao otponac: “On mi prkosi. Nikad ne sluša.”

Neutralna misao: “Nije to protiv mene. Djeca te dobi suviše su živa da bi mirno sjedila u stolcu. Moram ga skinuti sa stolca i nahraniti ga kasnije.”

Situacija: Vaše trogodišnje dijete topka nogama i radi sve samo da ga ujutro ne odijevate.

Misao otponac: “Nemoguća je. Ne mogu to podnijeti.”

Neutralna misao. “Teško joj je ustati. Bit će bolja kad joj dam nešto jesti. Promijenit ću redoslijed pa ću je prvo hraniti a onda oblačiti.”

Situacija: Vaš šestogodišnji sin tvrdi vam da nije polomio vaš kalkulator, a vi znate da je to učinio.

Misao otponac: “Namjerno mi laže. Ni malo me ne poštuje.”

Neutralna misao: “A što ako me samo provjerava? To je normalno za njegov uzrast. A možda se zaista boji da se ne razljutim na njega.”

15 načina da se ukrotite

Postavite realistične ciljeve promjene. Kad se sutra probudite recite sebi: “Neću  vikati na djecu do ručka.” Bilježite svoj napredak i čestitajte si na svakoj pobjedi.

Nađite si posao s pola radnog vremena a dijete upišite u vrtić ili malu školu. Oboje ćete biti sretniji jer ćete sretati nove ljude, skrenuti pažnju jedno s drugoga i biti sretniji kad se ponovo vidite nakon posla i vrtića.

Odvojite vrijeme za sebe. Otiđete li povremeno iz kuće u posjete majci ili kupovinu, vratit ćete se sretnija kući i biti strpljivija s djetetom.

Neku je mladu majku njezin suprug potajno snimio dok je vriskala na dijete. Šokiralo ju je kad je čula sebe kako viče i otad se tišim glasom obraća djetetu. To zvuči daleko uvjerljivije nego vika.

Dobar san je važan. Naviknite se da idete ranije u krevet kako biste se dobro naspavali.

Pretvarajte se da premotavate video traku. Recite si naglas: “Hajdmo ispočetka.” Duboko udahnite  i smanjite jačinu glasa.

Upišite se na tečaj za roditelje gdje ćete puno toga naučiti. Između ostalog i to da vas djeca bolje slušaju ako im se obraćate normalnim a ne vrištavim glasom.

Označite svoje osjećaje. Na primjer, kažete li djetetu odlučnim ali mirnim glasom: “Strašno me ljuti kad namažeš sestricu pastom za zube.” bolje je nego da vrištite svim plućima: “Prestani to raditi!”

Držite otškrinuti prozor i kad se naljutite podsjetite se da vas cijelo susjedstvo može čuti kako se derete.

Vježbaju li dovoljno vaša djeca  vani na otvorenom? Kad se dijete dobro istrči na dječjem igralištu ili u dvorištu više nema toliko energije za nepodopštine u stanu. Tako ćete i vi smanjiti potrebu da na njih vičete.

Kupite trampolin na kojem će djeca u stanu ispucavati višak energije.

Pomaže li vam suprug u kući i oko djece?  Ako to nije slučaj to bi mogao biti skriveni izvor vašeg nezadovoljstva.

Kad kažete: “Žao mi je što sam eksplodirala, ali strašno me ljuti kad skačeš po krevetu.” - smirujete se i istodobno poučavate dijete da i ono ponekad kaže  “Žao mi je.”

U trenucima odmora zamišljajte si kako smireno disciplinirate svoje dijete. Bit ćete spremniji kad počini neki nestašluk.

Okrenite bijes na smijeh. Umjesto da se izderete na dijete, pretvarajte se da ste medvjedica pa mumljajte i režite. Time ćete zaokupiti djetetovu pažnju, dati mu do znanja da prestane i eksplozivnu situaciju preokrenuti u smiješnu.