Tamas je najniže stanje raspoloženja. Odlikuje se slabošću poticaja, nepokretnošću, tromošću i nejasnoćom. Tamasički čovijek zato nestvaran svijet smatra stvarnim a stvaran svijet irealnim, logička posljedica toga jest da ima velikih problema s istinom, te je sklon laž  smatrati istinom a istinu laži. Ljubav tamasičnog čovijeka je vezanost za svoju djecu, svoje potomke, svoj posjed. Time je njihova ljubav ograničena na vrlo uzak krug. Takvi ljudi zato imaju mnogo strahova. Tamasu pripada crna boja. Nikakvo čudo da takvi ljudi gledaju filmove strave i užasa da dobiju energiju. Mnogi od današnjih mladih ljudi su tamasičke naravi. Oni se hrane odstajalom, mlakom, također i podgrijanom hranom, uzimaju droge, uludo trate svoj život i oblače se u crno. Ako takav čovjek, sticajem raznih okolnosti, postigne uspjeh, njegov ego ojača. On tada uzima u ruke sve više toga, postaje aktivnim, više ne dozvoljava da mu život prolazi u pasivnosti, nego ga sam oblikuje. Ovo stanje se naziva Rajas. Rajasični su ljudi agresivni, svijesni svoje moći, aktivni, nemirni.

 

Njihov snažni osjećaji često im blokiraju sposobnost razlučivanja. Tako impulzivna aktivnost karakteristična je za rajasične ljude. Zbog svoje impulzivnosti i njome povezane užurbanošću ti su ljudi izloženi svim mogućim problemima, te dolaze u opasnost da na kraju prokockaju svoj život. Zbog toga kažem : Haste makes waste, waste makes worry. So do not be in a hurry! To znači: žurba vodi do rasipanja, rasipanje brigama. Zato ne žuri.

 

Rajasičan čovijek voli osobe koje su njemu zanimljive, koje su za njega od koristi i od kojih očekuje zadovoljavanje svojih želja. On stoga voli ljude koji imaju moć i utjecaj te se nada da da će od njih steći povlastice. Voli promiskuitet i zapletaje.

 

Rajasični ljudi ljudi su zato stalno u strahu da će izgubiti svoje "zanimljive" kontakte. Oni rado jedu ljuto, jako začinjeno i obilno. Tko primjerice jede meso ili ribu, nužno zapada u rajasična stanja raspoloženja. Rajasu pripada crvena boja. To je boja ljubavi i strastvenosti: Obje su teme za rajasičnog čovjeka.

 

Treće stanje je satva. Satvičan čovjek je uravnotežen. On može biti miran i aktivan. Ne dopušta da njime upravljaju unutrašnje prisile. Satvičan je čovjek slobodan, jer ne ovisi o raspoloženjima niti njime vladaju moćne želje: on je usmjeren na svoje istinsko Sebstvo u kojem prepoznaje i doživljava svoje određenje. Jasnoćom i opuštenošću postiže svoje životne ciljeve. Spoznao je da je jedan Bog u svim bićima, te zato život koji ne upravlja isključivo ljubav smatra bezvrijednim. svojom univerzalnom ljubavlju izražava istinu s obzirom na sveprisutnost Božju. zato su ljudi, koji posjeduju tu satvičnu ljubav, neustrašivi poput lavova.

 

Satvičan čovijek se hrani lako probavljivom vegetarijanskom hranom. Ona nije ni ljuta ni neukusna, ni prevruća a ni mlaka. Naravno on ne jede ni meso ni ribu. On ne puši i ne pije alkohol – te je upravo zbog toga sretan. Voli društvo dobrih, ljubaznih, miroljubivih ljudi. Satvi pripada bijela boja. Kako čovjek stiže od od rajasičnog stanja do satvičnog? Tako da zadržava snagu stečenu egom, ali odbacuje ego. " Kako je to moguće?", s pravom ćeš pitati. Življenjem. Život te toliko dugo vodi u probleme, dok ne ojačaš i spoznaš da rajasično raspoloženje nije dobro za tebe. Osim toga počinješ samoga sebe promatrati u različitim situacijama, počinješ ponavljati Ime Božje, te se uslijed toga polako mijenjaš.

 

Ego trebaš sebi predstaviti poput nekog motora. Primjerice, poput motora koji u tlo gura cijev. Cijev prodire sve dublje u zemlju. Ako motor iznenada prestane s radom, tu će biti cijev za koju nitko neće znati čemu služi. No ako motor nastavi s radom, on cijev gura sve dublje i kada ona naiđe na vodeni sloj, iznenada iz cijevi, koja do tada nije ispunjavala nikakvu vidljivu svrhu, poteče voda. Odjednom je svakom vidljiva korisnost cijevi, jer svatko zna čemu služi bunar.

 

Zamisli, da motor i dalje radi. Što bi se dogodilo? Cijev bi probila vodonosni sloj i voda bi prestala teći. Upravo tako trebaš sebi zamisliti ulogu ega. Ako ga nema, odlučujući se proces ne može odviti. To znači, cijev i vodena žila nemaju nikakvu šansu da dođu u doticaj. Ukoliko ego prekine svoj rad prije no što je cijev naišla na vodu, na izvor, cijeli je dosadašnji rad bio uzaludan. Naiđe li cijev na vodenu žilu i iz nje potekne voda, motor treba odmah prestati s radom. Upravo je to zadatak ega. On je motor koji te snaži, koji te čini aktivnim i njime možeš doseći svoj izvor. Kada si našao izvor, motor smjesta treba prestati s radom, inače će novi izvor biti promašen i sve je uzalud. Zamisli da se sve ovo dešava u nekoj pustinji: ljudi sa svojim stadima nađu se u nekom zabitom kraju. Imaju još samo malo vode. No tada naiđu na cijev koja je već jednim dijelom zabijena u tlo, a imaju i motor kojim je moguće cijev spustiti još dublje. Zamisli nadalje kako ljudi gorivom koje sa sobom nose aktiviraju motor kako bi cijev tijerao u tlo sve dok ne na iđu na vodu. Svi znamo da njihov život ovisi o tome da naiđu na vodu. Mnogi sjede i mole se, nebi li cijev naišla na izvor. Muškarci i žene strahuju za svoju djecu, partnera i životinje. Zamisli sada da jedan čovjek brine o motoru. On ga svjesno opslužuje da se nebi pregrijao i pokvario. Brine i o cijevima da budu sastavljene tako da se ne savijaju ili puknu. No taj se čovjek odjednom toliko zaljubi u svoj posao i u njegovu važnost po ostale, da uopće nema namjeru prestati s bušenjem. Zamisli da se u toj grupi nalazi mudar čovjek. Što misliš, što će on napraviti? Točno! Čim pretpostavi da će cijev uskoro naići na vodu, on će tom čovjeku reći neka pažljivije buši. No ako je ovaj toliko zaljubljen u svoj posao da ga ne sluša, mudrac će se još više truditi da mu objasni situaciju. Recimo da ga čovjek uopće ne želi poslušati. U tom će slučaju muškarcima zapovijediti neka ga spriječe u radu, da se i ljudi i životinje spase od sigurne smrti od žeđi. Zamisli da taj muškarac počne divlje pucati oko sebe. Što bi drugima preostalo, nego da i sami upotrijebe oružje? Činjenicu da mu posao više znači od svrhe koja je cilj njegovog rada i više mu znači od dobrobiti ljudi i ostalih živih bića, taj bi čovjek platio svojim životom. Ista je stvar i s egom. Ego jako koristi duševnom razvoju. No prije ili kasnije, ego se toliko zaljubi u svoj rad i svoju moć da može dušu dovesti do skapanja od žeđi. Ovo je trenutak u kojem se aktivira božja providnost, koja uz pomoć izvanjskih okolnosti razara ego.

 

Ako se čovjek poistovijetio sa svojim egom, on u tom slučaju smatra da on djeluje, da je on moć sama – posebno vanjska. Da su istaknute osobine njegovog ega, njegov život. Ako tako razmišlja, plaši se da bi razaranje njegovog ega značilo i razaranje njega samoga.

 

(Izvor: "Sai Baba govori o psihoterapiji" knjiga 4.)