Ego bismo mogli definirati kao onaj dio naše ličnosti koji opaža, razmišlja, razlikuje i donosi odluke. Mogli bismo ga nazvati našom vanjskom ličnosti nasuprot unutarnjoj ličnosti ili Istinskom Ja. Postoji mnogo zbunjujućih teorija o djelovanju ega. Postoje one koje koje kažu, ili barem podrazumijevaju, da je ego u biti negativan i nepoželjan, i da je duhovni cilj osloboditi se ega. Međutim, postoje i one koje, naročito u psihoanalitičkom razmišljanju, kažu da je ego važan i da bez njega ne postoji psihičko zdravlje. To su dva potpuno suprotna pogleda.

Osoba koja ima slabi ego ne može se nositi sa životom. Ona osoba koja ima prejaki ego ne može doći do Istinskog ja. Kao i uvijek, obe krajnosti su loše. Problemi i sukobi su uvijek rezultat prevelikog ili premalog ega.

No, ne možemo reći da neka osoba ima preveliki ego, a neka druga preslabi ego. Iako se to katkada može dogoditi, u pravilu se događa da u osobi postoji neravnoteža. Ta neravnoteža znači da je jedna osoba više razvijena u jednom dijelu svoje ličnosti, dok je u nekom drugom području pre malo razvijena. Na taj način ona pokušava postići ravnotežu, ali se tu ne radi o ravnoteži, nego u pokušaju da se jedno područje života kompenzira drugim.

Da bi naš ego bio zdrav i snažan on mora biti u službi Istinske ličnosti. Ego je taj koji neprestano preispituje našu motivaciju da li ona dolazi iz negativnog dijela ili iz Istinske ličnosti. Rekli smo da moramo prepoznati naše osjećaje, pozitivne i negativne, da bismo vidjeli namjeru, ili motiv, ispod njih. Ovdje Ego promatra, razlikuje i bira tako da djeluje iz Istinske ličnosti, ili iz ljubavi. Preslabi ego ne kontrolira negativne motive, a prejaki ego radi iz samovolje. Dakle, preslabi ego i prejaki ego su u službi negativnog dijela ličnosti - straha, taštine i samovolje.

Malo dijete, kada se rodi, još ne posjeduje ego. Budući da je dijete po prirodi sebično, ono želi da njegove potrebe budu uvijek zadovoljene, želi savršenstvo i stalno zadovoljstvo, pa su njegove težnje nestvarne. Ranjeno dijete u nama točno tako osjeća i ne želi nikakve nedostatke, neispunjenja ili frustracije. Funkcija ega u nama je da osvjesti i kontrolira te destruktivne želje. Odrasla osoba mora prvo prihvatiti svoje nešavršenstvo da bi ga onda mogla mijenjati. To je posao ega, ili odraslog dijela nas. Dijete još nema ego i ne može to napraviti.

Povežimo sada ego s aktivnošću i pasivnošću. Možemo reći da je prejak ego povezan s pretjeranom aktivnosti, a preslabi sa nezdravom pasivnosti. Dok se u zdravoj ličnosti te dvije karakteristike skladno miješaju. Pretjerana aktivnost je povezana sa samovoljom, tj. ne možemo se prepustiti i vjerovati Bogu, jer kontroliramo život. Kada se bojimo preuzeti odgovornost onda je naš ego premalo razvijen. Ne koristimo dar slobodne volje i radije dozvoljavamo da drugi odlučuju za nas samo da bismo izbjegli strah od donošenja odluka.

Sve o čemu smo govorili u ovim emisijama je bilo učenje ega da bi se ego osposobio da se u istini suočimo sa samima sobom. To znači da sebi priznamo svoje probleme i nedostatke. Rekli smo da samo prihvaćanjem naše negativnosti, da je možemo pokoriti i polako razrješavati. Da koliko smo svjesni tog negativnog dijela sebe, da ćemo u istoj mjeri biti svjesni i Istinske ličnosti u nama. Da sagledavanjem i priznavanjem naše negativnost, da se u mjeri u kojoj smo to sposobni napraviti smanjuje i naša maska, ili Idealizirana slika. Da bi se to učinilo potrebno je uložiti puno truda. Da moramo sakupiti svu svoju snagu i hrabrost.

Svaki korak prema uviđanju istine u nama će nas osloboditi. Na taj način počinju spontani procesi, tj. počinjemo biti iskreni i otvoreni. Spontanost je karakteristika djece, ali u odraslom dobu je to spontanost s odgovornosti, zrela spontanost. Ali ta spontanost ne može biti volji proces. Sve dok se bojimo svojeg tamnog dijela, mi ne možemo biti spontani. Tu je još jedan strah koji nam isprva može izgledati paradoksalno, a to je strah od naše istinske ličnosti. On se očituje kao sram od toga da budemo ono što jesmo u ovom trenutku razvoja. Zbog tog osjećaja srama se pretvaramo. Izgovor je drugačiji od onog kada se radi o našoj destruktivnosti. Možemo osjećati ljubav, ali zbog straha da je pokažemo, mi pokazujemo lažnu ljubav. Možemo osjećati tugu, ali zbog straha pokazujemo lažnu tugu. Stvarni osjećaji su zastrašujući, pa stvaramo lažne. Osjećaji koje imitiramo mogu biti tako profinjeni da postaju naša druga priroda. Jedini način da to utvrdimo je da dođemo do točke u sebi gdje smo odlučili ne osjećati. Postoji veliki strah od nemogućnosti osjećanja i važno ja da shvatimo da nema čovjeka koji ne osjeća barem malo. Kad postanemo svjesni straha da osjećamo, prestat ćemo se bojati da nemamo osjećaje.

Spontanost, ili prikazivati se onakvim kakvi jesmo u ovom trenutku, znači nestajanje svih strahova. Posljedica smanjenja strahova u mjeri u kojoj smo spontani rezultira intuicijom, ili glasom Istinske ličnosti. Intuiciju još možemo nazvati glasom savjesti. Intuicija se očituje kao mudrost u razrješavanju problema. To je novi način doživljavanja života u kojem nas glas mudrosti vodi u svemu što radimo i vidimo. To je svjesnost naše Istinske ličnosti.

Ili kako Keating kaže: "Naša je temeljna srž dobrote naše istinsko Ja. Središte njegove sile teže je Bog. Prihvaćanje naše temeljne dobrote kvantni je skok na duhovnom putovanju."