Baš kao što vrtlar kultivira svoje zemljište, čisteći ga od korova i uzgajajući cvijeće i voće koji su mu potrebni, tako i čovjek može održavati vrt svojeg uma, plijeveći neispravne, nepotrebne i nečiste misli, te kultivirati savršeno cvijeće i voće ispravnih, korisnih i čistih misli. Provođenjem ovog procesa, čovjek prije ili poslije otkriva da je on gospodar – vrtlar svoje duše, upravitelj svog života. On također otkriva unutar samog sebe, zakone misli, te razumije sa sve rastućom točnošću, kako misaoni procesi i elementi uma djeluju u stvaranju njegovog karaktera, okolnosti i sudbine.

Misao i karakter su jedno, a kako se sam karakter samo može očitovati i otkriti kroz okoliš i okolnosti, vanjski uvjeti života neke osobe uvijek će se naći skladno povezani sa njegovim unutrašnjim stanjem. To ne znači da su čovjekove okolnosti u bilo kojem trenutku prikaz njegovog cijelog karaktera, već su one tako prisno povezane sa nekim vitalno misaonim elementom unutra njega samoga da su za sada neizostavni na njegov razvoj.

Svaki čovjek je tamo gdje je po zakonu njegova bića; zamisli koje je sagradio u svoj karakter doveli su ga tamo i raspored njegovog života tamo nije slučajnost, već je to rezultat zakona koji ne može pogriješiti. To je jednako istinito za one koji se osjećaju "izvan harmonije" sa svojim okolinom kao i za one koji su s njima zadovoljni.

Kao progresivno i evoluirajuće biće, čovjek je tamo gdje je kako bi naučio i rastao; i kako uči duhovnu lekciju koju sadrži bilo koja okolnost za njega ona prolazi i daje mjesto drugim okolnostima.

Čovjek je odbojnik tako dugo dok vjeruje da je stvorenje uvjeta izvana, ali kada spozna da je on kreativna moć i da je može naređivati skrivenom tlu i sjemenu svog bića iz kojeg rastu okolnosti, on tada postaje zakonit gospodar sebe.

Te okolnosti rastu iz misli svakog čovjeka i to zna svatko tko je dulje vrijeme vježbao samo-kontrolu i samo-čišćenje, jer on će primijetili da su promjene u njegovim okolnostima u točnom omjeru sa njegovim promjenjivim mentalnim stanjem. Ovo je toliko istinito da kada se čovjek ozbiljno usmjeri na popravak nedostataka u svom karakteru i ostvari brzi i značajan napredak, on brzo prolazi kroz sukcesiju preobražaja.

Duša privlači ono što tajno čuva, ono što voli, te također ono čega se boji, ona doseže visinu svojih njegovanih težnji, ona pada na razinu svojih nečasnih želja – i okolnosti su sredstva kojima to postiže .

Svaka misao-sjeme posijano ili dozvoljeno da padne na um i ukorijeni se, stvara svoje vlastito, te prije ili poslije procvjeta u djelo i nosi plodove mogućnosti i okolnosti.

Dobre misli rode dobrim plodovima, loše misli rode lošim plodovima.

Vanjski svijet okolnosti oblikuje sam sebe u unutrašnjem svijetu misli, pa su tako ugodni i neugodni vanjski uvjeti faktori, koji za krajnji cilj čine dobro pojedincu. Kao žetelac svoje žetve, čovjek uči jednako kroz patnju i blaženstvo.

Slijedeći najdublje želje, težnje, misli, po kojima si dopušta da ga se dominira, (prateći krijesnice nečiste mašte ili nepokolebljivo hodati putovima jakih i visokih nastojanja) čovjek na kraju stigne do plodova i ostvarenja u vanjskim uvjetima svoga života. Zakoni rasta i prilagodba posvuda su dostupni.

Čovjek ne dolazi u dom za siromahe ili u zatvor tiranijom, sudbinom ili okolnostima, već putem niskih misli i požude. Čedan čovjek ne pada iznenada na put kriminala stresom ili nekim slučajnim vanjskim utjecajima; zločinačka misao je dugo vremena tajno prisutna u srcu, a povoljna prilika je otkrila njenu nakupljenu moć. Prilika ne čini čovjeka, ona ga otkriva njemu samom. Ne može postojati niti jedna takva okolnost kao što je spuštanje u porok i njegova patnja, osim zlobne sklonosti, a isto tako uzdizanje prema vrlinama i čista sreća nije moguća bez kontinuirane kultivacije takvih želja. Prema tome, sam čovjek je gospodar i vladar misli, stvaraoc samog sebe, te autor i oblikovatelj svoje okoline. Čak i pri porodu duša dolazi i kroz svaki korak svojeg zemaljskog hodočašća, ona privlači one kombinacije okolnosti i prilika koji otkrivaju same sebe, one koje odrazi njene čistoće i nečistoće, snage i slabosti.

Ljudi ne privlače ono što žele, već ono što oni jesu. Njihove ideje, maštanja i ambicije su osujećene pri svakom koraku, ali njihove najskrivenije misli i želje se hrane svojom vlastitom hranom bilo da je ona čista ili prljava. "Božanstveno što oblikuje naše krajeve" je u nama samima, to je ono što smo mi. Čovjek okuje samog sebe: misli i djelovanja su ciljevi Sudbine – one zatvaraju, jer su uporišta; oni su također anđeli Slobode – oni oslobađaju, jer su plemeniti. Molitvom čovjek ne dobiva ono što želi, već ono što pravedno zavrijedi. Njegove želje i molitve su uslišane i odgovorene kada su u skladu sa njegovim mislima i postupcima.

U svjetlu ove istine, što je dakle, smisao "borbe protiv okolnosti?" To znači da čovjek stalno odbija izvanjski učinak, a sve vrijeme njeguje i čuva njegov uzrok u srcu. Taj uzrok može biti u obliku svjesnog poroka ili nesvjesne slabosti, međutim što god da je, to tvrdoglavo usporava nastojanja njegovog posjednika, a time glasno traži lijek.

Ljudi su željni poboljšati svoje prilike, ali su istovremeno neskloni poboljšati sami sebe i na taj način ostaju vezani. Čovjek koji ne zazire od samo-raspeća nikada ne može dostići cilj prema kojem mu je usmjereno srce. To je jednako istinito za zemaljske kao i za nebeske stvari. Čak i čovjek čiji je jedini cilj steći bogatstvo mora biti spreman učiniti velike osobne žrtve prije nego što može doći do ispunjenja tog cilja, a koliko tek više onaj koji želi doći do snažnog i uravnoteženog života?

Uzmimo za primjer čovjeka koji je očajno siromašan. On je vrlo željan da njegova okolica i ugodnosti doma budu poboljšani, ali sve to vrijeme on izbjegava rad i smatra da je opravdan u tome da pokušava prevariti svoga poslodavca da mu je plaća nedostatna. Takav čovjek ne razumije najjednostavnije elementarne principe onih načela koja su temelj istinskoga napretka i ne samo da je potpuno nespreman ustati iz svog jada, već zapravo privlači k sebi još dublji jad živeći u njemu, te djelujući iz lijenih, varljivih, i kukavnih misli.

Sada uzmimo za primjer bogatog čovjeka koji je žrtva bolne u uporne bolesti koja je rezultat proždrljivosti. On je spreman dati velike količine novca da bi se oslobodio ove bolesti, ali istodobno on neće žrtvovati svoju želju za proždrljivošću. On želi zadovoljiti svoj ukus za bogatu i neprirodnu hranu i imati svoje zdravlje. Takav čovjek je potpuno nesposoban biti zdrav jer još nije naučio prvi princip zdravog života Zatim imamo poslodavca koji je usvojio krive mjere kako bi izbjegao plaćanje pravilne plaće i u nadi ostvarenja veće dobiti, smanjuje plaće svojim zaposlenima. Takav čovjek je potpuno nespreman za ostvarenja prosperiteta, a kad se nađe u stečaju, što se tiče i ugleda i bogatstva, on okrivljuje okolnosti, ne znajući da je on jedini autor ovog stanja.

Predstavio sam ove tri priče samo kao ilustraciju istine da je čovjek uzročnik (iako gotovo uvijek nesvjesno) svojih okolnosti, i da iako je cilj na kraju dobar, on stalno frustrira svoje postignuće ohrabrujući misli i želje koje se možda ne mogu uskladiti s tom krajem. Ovakvi slučajevi se mogu umnožiti i varirati gotovo neograničeno, ali to nije potrebno, jer čitatelj može, ako to odluči, potražiti djelovanja zakona misli u svom umu i životu i sve dok je to učinio puki vanjski čimbenici ne mogu služiti kao temelj za rasuđivanje.

Prilike su ponekad toliko komplicirane, a misao je nekad duboko ukorijenjena. Uvjeti sreće variraju beskrajno kod pojedinaca, tako da čovjekovo duševno stanje (iako ono može biti poznato njemu samome), ne može biti prosuđivano od strane drugog, gledajući sa vanjskog stajališta. Čovjek može biti pošten u određenim situacijama, ali isto tako može oskudijevati; čovjek može biti nepošten u nekim situacijama, ali steći bogatstvo. Međutim, zaključak do kojega se dolazi, da pojedinac doživljava neuspjeh zbog svoje poštenosti da drugi prosperira zbog svoje nepoštenosti je rezultat površnog rasuđivanja koje pretpostavlja da je nepošteni čovjek u potpunosti pokvaren (korumpiran), dok je pošteni čovjek moralan. U svjetlu dubljeg znanja i šireg iskustava takav sud je pogrešan. Nečastan čovjek možda ima neke divne vrline, koje drugi ne posjeduje, a pošten čovjek ima odvratne mane koje nisu prisutne u ovom prvom. Pošten čovjek žanje dobre rezultate svojih poštenih misli i djela, ali on isto tako donosi na sebe patnje, što proizvode njegove mane. Nečastan čovjek isto tako sakuplja svoje patnje i sreće.

Neugodno je ljudskoj taštini vjerovati da osoba pati zbog svojih vrlina, ali sve dok nije iskorijenio svaku bolesnu, ogorčenu i nečistu misao iz svog uma, te oprao svaku grešnu mrlju sa svoje duše. Tek tada on može biti u stanju da zna i da izjavljuje da su njegove patnje rezultat ne njegovih loših već njegovih dobrih kvaliteta. Na putu prema tome i puno prije nego što on dostigne ovo vrhovno savršenstvo, čovjek će pronaći, ako radi na svom umu i životu, Veliki Zakon koji je u potpunosti pravedan i koji ne može po tome dati dobro za zlo ili zlo za dobro. Imajući na umu takvu spoznaju, on će tada znati, gledajući unatrag na svoje prošlo neznanje i sljepoću, da mu je život, i da je oduvijek bio, pravedno uređen, te da su sva njegova prošla iskustva, dobra i loša, bila pravedno razvijene građevine, njega nerazvijenog.

Dobre misli i djela ne mogu nikada stvarati loše rezultate, a loše misli i djela ne mogu nikada stvoriti dobre rezultate. To je isto kao da kažemo da iz kukuruza samo može nastati kukuruz, a iz koprive samo kopriva. Ljudi razumiju ovaj zakon u prirodnom svijetu, i rade s njim, ali malo ih ga razumije u mentalnom i moralnom svijetu (iako je tamo njegovo djelovanje jednako jednostavno), a oni dakle, ne surađuju s njim.

Patnja je uvijek učinak krive misli u nekom smjeru. To je znak da pojedinac nije u skladu sa sobom, i sa Zakonima njegova bića. Jedini i vrhovni razlog korištenja patnje je da se očisti, da izgori sve što je beskorisno i prljavo. Patnja prestaje za onoga koji je čist. Nema smisla paliti zlato nakon što je uklonjena nečistoća, isto ako savršeno čisto i prosvijetljeno biće ne može patiti.

Prilike, koje čovjek susreće s patnjom, su rezultat njegovog vlastitog mentala (psihe) u skladu. Okolnosti, koje čovjek susreće sa srećom rezultat su njegove duševne harmonije. Sreća, a ne materijalno posjedovanje, je mjera prave misli; jad, a ne nedostatak materijalnog posjedovanja je mjera krivih misli. Čovjek može biti proklet i bogat, može biti blagoslovljen i siromašan. Sreća i bogatstvo su pridruženi samo kada je bogatstvo pravilno i mudro iskorišteno, a siromah se samo spušta u jad kad gleda na svoj zgoditak kao teret koju mu je nepravedno nametnut.

Neimaština i zadovoljenje su dvije krajnosti jada. Oni su oboje jednako neprirodni i rezultat su mentalnih poremećaja. Čovjek nije pravilno uvjetovan sve dok nije sretno, zdravo i prosperitetno biće, a veselje, zdravlje i prosperitet su rezultat skladne prilagodbe unutrašnjeg i vanjskog, tj. čovjeka s njegovom okolinom.