Jesmo li sve manje spremni čuti drugoga i suosjećati?
Loše vijesti odasvud nas bombardiraju. Pune su ih tiskovine, televizija, društvene mreže… Jesmo li se zasitili? Postali imuni?
Sreću tražimo usredotočeni na vlastite probleme no to nas ne čini sretnijima. Istraživanja upućuju na to da smo sve depresivniji, anksiozniji, nervozniji, narcisoidniji, ovisniji o raznim antidepresivima nego ikad. Uz sve veću usredotočenost na sebe i življenje u sustavu koji je sve manje osjetljiv na ranjive skupine građana, polako se kreira kultura bezobzirnosti u kojoj smo sve manje osjetljivi na patnje i probleme drugih ljudi.
Više nego ikad upoznati smo s tragedijama i patnjama u svijetu i kod nas i isto tako više nego ikad skloni zažmiriti na njih i uvjeriti se da mi tu ništa ne možemo učiniti. U svijetu vlada pravi deficit empatije. Od 80-ih godina prošlog stoleljeća do danas sve manje i manje brinemo za druge, sve više smo usmjereni na sebe.
Današnje generacije mladih više su usmjerene na sebe, na uspjeh, narcisoidni su, kompetitivni, samopouzdani i individualistički nastrojeni. Stalna upućenost na sebe ne ostavlja puno prostora za brigu o drugome. Kao moguće razloge istraživači uglavnom navode današnji način života koji karakterizira sve veći broj osoba koje žive same, manje slobodnog vremena koje provodimo u aktivnostima s drugima, odrastanje uz ekrane (TV, računala, mobitele), manjak vremena koje roditelji i djeca provode zajedno, snažan imperativ uspjeha. Možda najvažniji faktor smanjena je interakcija ‘uživo’. Komuniciranje je krajnje pojednostavljeno, emocionalne veze oslabljene. Znanstvenici su npr. primijetili da djeca sve manje gledaju u oči osobe s kojima razgovaraju i pretpostavljaju da je to zbog navike gledanja u ekran.
Današnja djeca sutra će biti ljudi od kojih ćemo očekivati suosjećanje, brigu, skrb. Ako ih ne budemo odgajali u tom duhu platit ćemo cijenu za to.
Iako nas mnoge knjige samopomoći uvjeravaju da ćemo sreću naći isključivo u samima sebi, zaboravljaju napomenuti da će to biti tako samo ako smo jednim dijelom okrenuti i prema drugima, ako njegujemo bliske odnose, ako nam je stalo do drugih ljudi, ako brinemo jedni za druge.
Empatiju smo skloniji osjećati ako nam je osoba sličnija (pojavom, nacionalnom pripadnošću, bojom kože, političkih uvjerenja, kulture i dr.). S druge strane, teško nam je poistovjetiti se s nekim tko je drugačiji. Na njihovu smo patnju često ‘slijepi’, a nerijetko skloni i opravdavati je.
Političko, etničko nasilje, vjerska netolerancija, siromaštvo, kršenje ljudskih prava, klimatske promjene – sve te društvene krize rezultat su izostanka empatije. Onima kojima je dobro ne brinu za one kojima nije.
Želimo li živjeti sretnije morali bismo naučiti slušati (i čuti) jedni druge bez obzira od kuda smo, tko smo i što smo. Biti ljudi prije svega. Usmjereni jedni na druge.
Nemoguće je često ono što nije pokušano…
Photos courtesy of Pixabay
irida
bglavac
