Da je tuga snijeg

Anna Galović

Tuga.

U psihologiji tuga je definirana kao “raspoloženje okarakterizirano osjećajima gubitka. Tužne osobe mogu postati tihe ili povučene. Tuga je usmjerena prema prošlosti. Većina osoba plače kad su tužni, povuku se, postanu tihi i manje aktivni, povezana je s depresijom, kajanjem, grižnjom savjesti. Ljudi se povlače u sebe, procjenjuju sebe u odnosu na ono što se dogodilo, pomiruju se s događajem koji je tugu izazvao.”

U ljudskom srcu definicija tuge mogla bi biti samo jedna riječ. Nije duga, ali je moćna i ostavlja najgori trag na duši kojeg osoba može osjetiti. Bespomoćnost. Kada se ona probudi nema toga osjećaja težine koji ga može nadmašiti… Želja za onim što si izgubio jača a mogućnosti su sve manje. Da bi upoznao tugu, nije potrebno doći na odjel onkologije, ili nekog zauvijek izgubiti. Ponekad je dovoljno samo u prolazu pogledati nečije oči a vidjeti gdje mu je srce. Ponekad je dovoljno zaviriti samo u svoje uspomene, sjećanja, događaje i osjetiti koliku ima snagu. Kad se krene prelijevati s jedne strane srca na drugu… Možda ostavlja najveći pečat ali nije tuga samo oproštaj s nekim koga voliš a morao je otići, tko je zaklopio svoje oči i zaspao zavijek, bez pitanja, bez pozdrava…

Ona dođe po noći.. kad se spremaš na spavanje i znaš, točno znaš da ćeš ostati sam s njom. S tugom. Bez obzira na koju stranu jastuka spustio glavu, ona će svaki puta tebi gledati ravno u lice. A napravio bi sve samo da noć ne dođe ili da imaš što raditi, da ju ne sretneš.. zamotanu u misli, želje, lica i propuštene prilike, u sjećanje na događaje koje bi toliko htio promijeniti, a ne možeš. I onda čekaš da svane jutro, pa se pridigneš jer vani je dan, ali se probudiš s njom dok se nenaspavan spremaš na posao, saplićeš se s njom dok ti zvuci koraka lupaju po hladnim stepenicama, pozdravljaš ju naučenim smiješkom dok mašeš susjedu na ulazu u zgradu, bježiš od nje dok trčiš na tramvajsku stanicu i ne gledaš baš preko ceste, voziš se s njom u gužvi gradskog prijevoza tražeći neko mjesto pored prozora, osjetiš ju jače kad ti se učini da čuješ poznati glas u žamoru ljudi.. I taman kad si se priviknuo da je tu negdje ona te stigne. Sudariš se s njom. Stane pred tebe nasred pločnika i znaš da je tu… gleda te ravno u oči i čeka… makar misliš da imaš još vremena.. tu je, u zelenim očima, koje ti dolaze u susret i ne odmiču pogled.. nalik su na one zelene oči koje si gledao jedno ljeto na moru, dok su ti otkrivale priču o sebi… dok su usputnim šalama pokušale prekriti svoju tugu.. bile su tako neobično lijepe i sjajne.. i sjetiš se.. sjetiš se kako su ispričale svoju priču bez da su rekle jednu riječ… I dok prolaze pored tebe, osjetiš ih na svojim leđima, na svojoj kosi kao da si ponovo u ljetnoj noći punoj kiše.. sjetiš se zašto si ih zavolio, zašto su otišle i koliko ti nedostaju…

Da bi upoznao tugu, ne moraš doći na odjel onkologije. Naša tuga ovdje je drugačija. Kad navučeš navlake za cipele ona je u tvojim koracima. Ona živi u svakome od nas, ali nas ne prati. Ona nas samo podsjeća. Podsjeća na bitke koje vodimo, na trenutke koji su važni, ona nas uči strpljivosti, poniznosti. Tuga nas ulovi kada smo najviše sretni jer netko pjeva pored nas, kad se smijemo zajedno, kad lijekovi ne bole, kad terapije ne peku, kad igle nestanu iz tijela.. kad ne možeš uzeti bol onog koga voliš bar na par minuta na sebe… kad se uplašiš da će sreća kratko trajati..

Prava tuga dođe samo onda kada osjetiš da je netko odustao. Kad te strah paralizira, pa vidiš da je digao ruke prije borbe.. jer je prošlost obilježila svaku nadu za sretniju budućnost. Kada čovjek sam sebi ne pruži priliku.. Priliku da bude istinski sretan.. Gledam tvoje oči, pomalo ispijene i umorne, ali uvijek, uvijek vesele jer u njima nema tuge… u njima je samo tisuću uspavanih želja.

Onih želja koje svako jutro probudimo, kad moja tuga krene sa mnom na put k tebi, a tvoja ostane čvrsto spavati u tvojim hrabrim snovima.

“…da je tuga snijeg, da se do jutra otopi…”

 

http://www.vjeraidjela.com/da-je-tuga-snijeg/