Imate li iskustvo da vam se "smračilo pred očima" pa ste učinili nešto zbog čega ste kasnije požalili? Možda ste bili prisutni kada se to dogodilo nekome drugome? Kad se toga sjetite, što se u vama dogodi? Zbog sličnih iskustava, mnogi su ljudi ljutnju proglasili neciviliziranom i nepoželjnom emocijom. No, je li tome tako? Zamislite da ste u čekaonici ambulante. "ekate poduže da vas prime jer svako malo neki "padobranac" uleti preko reda. Registrirate što se događa, znate da čekate zazto što se drugi ubacuju preko reda, ali to možete različito interpretirati.Možete reći: "Nema veze, ne žuri mi se. I ja se "prošvercam" kad sam u prilici. Sad mogu vidjeti kako je onima koji čekaju" - i nećete se naljutiti.

Dapače, umjesto da to iskustvo proglasite povredom, ono će postati oblikom učenja. Možete reći: "Ovo je prava nepravda. No, što se tu može? Takav je život." - i osjećat ćete se frustrirano jer vjerujete da tu ništa ne možete učiniti, osim malo se žaliti onima koji isto tako čekaju. Vjerovanje da smo u slučaju nepravdi nemoćni odvest će nas u povlačenje i prepuštanje bolnim iskustvima. Možete reći: "Ovo nema smisla. Zar su ovi 'padobranci' bolesniji od mene?" Na to ćete već osjetiti ljutnju, dići se, pokucati i reći: "Sestro, ja sam isto tako bolestan kao i ovi 'padobranci', a zbog njih čekam već cijeli sat. To stvarno nije u redu." U podlozi takvog reagiranja je vjerovanje: ja poštujem svoje potrebe i granice, jednako vrijedim kao i drugi i zato se imam pravo pristojno zauzeti za sebe. A možete sami sebi reći i ovako: "Da me cijene, oni mi to ne bi radili. Moram im pokazati da držim do sebe." Tu bi se ljutnja mogla jako rasplamsati. Poletjeli biste sestri ili pravo doktoru, počeli vikati i prijetiti ravnateljem. Razlog je vjerovanje da su tuđe reakcije namjerno uperene protiv nas i da je drugima namjera da nas podcijene. 

 

 

LJUTNJA je, dakle, emocija koja se javlja kad osjećamo da nam je učinjena nepravda, a u sebi nalazimo snagu, sposobnost i povezanost da se tome suprotstavimo. Ona je istovremeno i izraz povrijeđenosti i spremnosti da ne prihvatimo događaje koji remete naše želje i potrebe. Zato je smatramo "alarmom" na tzv. "ego granicama" osobne važnosti i izrazom "osobne moći". Što je nekome važno i za što je spreman boriti se, ovisi o vrijednosnim kriterijima svakog pojedinca. Ono što će jednu osobu jako naljutiti i pokrenuti, druga možda neće ni primijetiti, ili to neće doživjeti kao nepravdu vrijednu reakcije. O našoj procjeni i interpretaciji događaja ovisi pojava ljutnje. Problemi s ljutnjom ne nastaju zato što poštujemo svoje granice, što smo si važni i što ih svojim reakcijama želimo zazštititi od grubih provala. Problemi nastaju zbog NAČINA na koji to činimo, na koje svoju ljutnju izražavamo. Frustracije i bijesne reakcije ne mogu nam donijeti ništa dobro. Za razliku od njih, ljutnja nam može pružiti mnoge informacije o nama samima i pokrenuti rješavanje problema.

  

  

Dobrobit i od ljutnje

 

  

Najprije, ljutnja nam pomaže da upoznamo sami sebe. Ona nam pokazuje što nam je važno, jer samo ono što nam je važno izazvat će našu reakciju. Isto nam tako pokazuje što mi doživljavamo kao povredu i nepravdu. Iza svakog takvog doživljaja skriva se VJEROVANJE na temelju kojeg procjenjujemo i interpretiramo svoja iskustva. Velik dio kriterija oblikovan je u djetinjstvu. Danas ih znamo automatski primjenjivati, kao univerzalna pravila, iako to najčešće nisu. Dakle, ljutnja nam može OSVIJESTITI koje naučene kriterije koristimo, potaknuti njihovo preispitivanje i pridonijeti formiranju novih. Time mogu nestati mnogi razlozi za ljutnju.

 

  

Druga korist od ljutnje jest da nas POKREĆE. Ne očekujemo da netko drugi za nas nešto napravi, već se sami osjećamo sposobni i pozvani da reagiramo. Time sami postajemo ODGOVORNI za promjenu postojećih stanja. Kada smo svjesni da sami za sebe možemo nešto učiniti, više nam nisu krivi drugi ljudi. Kada smo spremni platiti cijenu, zreli smo za promjenu. Kada znamo čemu služi podnošenje neke težine ili napora, on samim tim postaje lakši. Nadalje, LJUTNJA PRIPREMA TIJELO ZA KONKRETNU AKCIJU. Pokreće unutarnje tjelesne procese koji tijelu daju brzinu, okretnost, spretnost, energiju i snagu potrebnu za reagiranje. Bez te pripreme ne bismo se pokrenuli. . 

  

I, konačno, LJUTNJA OMOGUĆAVA KATARZU. Ona zahtijeva intenzivno i hitno bavljenje problemom. Koliko vam se puta dogodilo da ste spominjali problem i govorili o njemu, ali vas nitko nije čuo? A kad ste se naljutili, kad ste to rekli jasno, glasno i sa snagom koju vam je dala ljutnja, shvatili su vas ozbiljno. Započela je komunikacija o stvarnim potrebama, željama ili problemima sugovornika. Nekad će ljutnja poput bure raščistiti nedoumice i time odnos podići na višu razinu. Nekad će pokazati koliko je on zapravo besperspektivan. I u jednom i u drugom slučaju uslijedit će jasnoća i potom OLAKŠANJE

 

 

Zamke prigušivanja i potiskivanja ljutnje

 

   

Ako smo kroz djetinjstvo primali direktne poruke tipa: "Ljutnja je nešto ružno. Ona je grijeh ili vodi u grijeh. Dobra djeca se ne ljute. Ljutnja ne priliči dobrim ljudima.", lako je moguće da smo to prihvatili. Moguće je da smo takvo vjerovanje i sami iskreirali na temelju loših iskustava. Ako smo u djetinjstvu bili u kontaktu s osobom koja je zapadala u bijesna stanja, vrijeđala ili čak ozljeđivala druge i pravila štetu, mogli smo sami stvoriti jednadžbu LJUTNJA = BIJESNA REAKCIJA.

 

  

Prihvaćajući da je ljutnja nešto loše ili da ju je moguće izraziti jedino kao izljev bijesa, bojat ćemo je se i pokušati prigušiti je u sebi. To ne znači da ona neće postojati. To ne znači da u nama neće izazivati lučenje adrenalina i pripremu tijela za reakciju. To samo znači da mi nećemo biti svjesni ZAŠTO se to događa. Moguće je da smo ljutnju u sebi toliko zatomili da uopće ne znamo da smo ljuti. Reći ćemo: "Ja se nikad ne ljutim, ali imam neočekivane napade tuge, straha ili bezrazložne netrpeljivosti prema nekome!" Nekad smo čak agresivni prema ljudima koji nam nisu ništa učinili jer si nećemo priznati da nam je netko drugi napravio nepravdu. Umjesto da sa šefom raspravimo svoj problem, vikat ćemo na djecu. Osim toga, dugotrajno potiskivanje i nepriznavanje ljutnje siguran je put prema psihosomatskim oboljenjima

 

Druga je mogućnost da smo svjesni svoje ljutnje, ali je ne smijemo iskazati. Tada ćemo biti svjesni što nam smeta, ali ćemo se suzdržati od reakcija. Dugo ćemo skupljati svoje emocionalne naboje, KONTROLIRAJUĆI SE, dok brana ne popusti i ljutnja ne eskalira u bujicu bijesa. Tada se događa upravo ono od čega smo bježali zabranjujući si ljutnju. Nepravde proglašene sitnicama i nečim malo važnim, preko čega možemo prijeći, nakupit će toliko emocionalnog naboha da izazovu nekontroliran prasak. Zato se dogodi da miran i povučen čovjek, kojemu su učinjene tolike nepravde, jednog dana uzme pištolj i pobije koga stigne, ili bez riječi spakira kofere. Nakon toga obično slijedi okrivljavanje i okretanje ljutnje protiv samoga sebe. Ne priznati samom sebi da smo povrijeđeni i da želimo promijeniti to stanje, znači samog sebe osuditi na patnju i bolest. Osim toga, ono od čega bježimo i što ne prihvaćamo, obično nam se nameće još većom silinom.

 

  

Kako spriječiti nekonstruktivne izljeve bijesa

 

  

Dakle, ako nam se nakupilo puno neriješenog i važnog, može nam se dogoditi da nas ljutnja malo previše "podgrije". Tada nam se počne lagano pušiti iz glave. To je znak! Imamo i previše energije. To je ujedno i alarm koji nalaže: "MORAMO ODGODITI SVOJU REAKCIJU I HITNO POTROŠITI VIŠAK ENERGIJE!" Kad nas ljutnja ovlada u domu ili u kancelariji, nužno je izaći iz tog prostora (npr. u toalet), ili na drugi način zatražiti odgodu razgovora. Usijane glave ne mogu riješiti problem.

 

 

Drugi je korak potrošiti višak energije. U tome nam najbolje pomažu fizičke aktivnosti. Ako imamo malo vremena, možemo potrčati gore - dolje po stepenicama, hodati gore - dolje po kancelariji ili otrčati do susjedne zgrade i nazad, već će pomoći. Više nam vremena daje priliku da se bavimo sportom, pospremamo, planinarimo ili prekopamo cvijetnjak. 

 

Treći je korak opustiti se duboko dišući ili na bilo koji vama znan način. Za vježbu pokušajte odjednom zategnuti sve mišiće u tijelu, kratko zadržati dah i napetost u mišićima i zatim ih s izdahom opustiti. Udahnite potom nekoliko puta duboko i s izdahom ponavljajte u mislima: opuštam se... opuštam se... opuštam se... Pomoći će ako nakratko zaklopite oči. Sada ćete već biti spremni za razmišljanje. Upitajte sami sebe: "Zašto sam se naljutio? Što me je povrijedilo? Zašto mi je vo važno? Što želim? Kako to mogu postići poštujući i sebe i svog sugovornika? Koju bi cijenu za to trebalo platiti?" Nakon tih priprema neke će se ljutnje naprosto rastopiti. One koje ostanu, neće nas dovoditi do bijesa, već će biti jasno uobličene u našim glavama. Ipak, to nije dovoljno. Završni korak tek slijedi. 

 

 

Izražavanje ljutnje

 

  

I tako smo došli do pitanja: kako izraziti svoju povrijeđenost, nezadovoljstvo i ljutnju? Jedan je način OPTUŽITI sugovornika za postojeće stanje ili KRITIZIRATI. Što ćemo postići? Obranu postojećeg stanja i dodatno učvršćivanje stare pozicije. Kako se osjećate kad vas optužuju ili kritiziraju? Isto je i drugima!

 

 

Koja je druga mogućnost? Kako biste se osjećali kad bi vam netko rekao: "Osjećam se grozno napeta i uznemirena kad te čekam. Znam da nekad moraš ostati duže nego što si rekao, ali kad mi se ne javiš, to mi postane muka." Što smo napravili u tom primjeru?... OPISALI smo u prvom licu kako je nešto za nas, kako se osjećamo. Umjesto optužbe, sami smo unijeli dozu opravdanja. Sugovornik se ne treba braniti jer ga razumijemo. Dajemo mu informaciju o svom stanju bez optuživanja. Kako biste vi reagirali da vam netko tako kaže? A da vam kaže: "Ti si postao krajnje bezobrazan. Baš te briga kako je meni čekati te kad ostaneš duže i ne javiš se!" 

 

Sljedeća je konstruktivna mogućnost POSTAVLJATI PITANJA O NAMJERI svog sugovornika, o njegovim željama, o onom što mu je važno, o njegovim viđenjima i mogućim rješenjima... Pri tome se trebamo suzdržati od komentara i primjedbi dok naš sugovornik ne završi s izlaganjem. Postavljajući pitanja, mi ga možemo voditi kroz temu tako da sam dođe do onoga što smo mu mi htjeli objasniti. A kad čovjek sam nešto otkrije i zaključi, to će puno lakše prihvatiti nego kad mu isto kaže netko drugi. 

 

I konačno: što učiniti kad je netko na vas ljut i izlijeva lavinu neugodnih izjava ili čak prijetnji? PRVO JE PRAVILO: PUSTITE GA DA PRIČA, SLUŠAJTE I STVORITE DOJAM DA RAZUMIJETE NJEGOVU LJUTNJU I POZICIJU. Npr. prijatelj je ljut na vas i zaspe vas lavinom optužbi. Vi ga pustite da to izrazi. Kad izgovori svoju bujicu riječi, odgovorite: "Imaš pravo, to se može i tako shvatiti!", ili: "Razumijem da ti nije lako ili da si ljut!" Poruka: "Ja se s tobom slažem ili ti se barem ne suprotstavljam, ja te razumijem i prihvaćam da to tebe ljuti", umirit će većinu ljutitih sugovornika jer se više ne moraju boriti da bi bili shvaćeni. Ponekad možemo reći i: "Oprosti ako sam te naljutila. To mi nije bila namjera." Sugovornik će tako na neki način dobiti zadovoljštinu, pa na njoj više neće morati inzistirati. Slušajući, moći ćemo otkriti zašto je netko povrijeđen, što mu je važno, koja su njegova vjerovanja. Dopustimo da drugi mogu biti povrijeđeni i zbog nečeg zbog čega mi ne bismo bili. Nemojmo ih uvjeravati da NEMAJU PRAVO. Kad se "ispušu", možemo im reći da nismo znali da im je to jako važno. Umjesto da se nadmudrujete, potaknite ih na rješavanje problema pitajući: "Što možemo oboje učiniti da ostvarimo ono što je i jednom i drugom važno?" 

 

I, da rezimiramo: LJUTNJA je emocija koja od nas traži da je PREPOZNAMO, PRIZNAMO i SVJESNO UPOTRIJEBIMO za zaštitu svojih "granica". Ona nam daje podatke o nama samima, pokreće nas na rješavanje problema i jasno pokazuje jesmo li u tom uspjeli. I zato: LJUTIMO SE MUDRO!

  

Ako nam je cilj DOBAR ODNOS, svaku ćemo ljutnju shvaćati kao poziv da se čujemo i razumijemo sa sugovornikom te da iskreiramo konstruktivno rješenje. Tako ljutnja može UNAPRE-IVATI naše odnose umjesto da ih upropaštava.

 

 

Vesna Špalj, prof