Samo par minuta...

Jednog dana jedna učiteljica zamoli svoje učenike da napišu imena svih drugih učenika iz razreda na jedan list papira, a pored imena da ostave malo praznog prostora. Tada reče učenicima, neka razmisle, što  im je najdraže, što mogu reći o svojim kolegama iz razreda i to neka napišu pored imena u onaj prazan prostor. To je potrajalo cijeli sat dok su svi bili gotovi i prije nego napustiše učionicu učenici predadoše svoje bilješke učiteljici.

Preko vikenda napiše učiteljica ime svakog učenika na jedan list papira, a pored imena prepiše one drage bilješke, koje su drugi učenici napisali o tom učeniku. U ponedjeljak podijeli učiteljica svakom učeniku njegov list s dragim bilješkama njegovih kolega. Već nakon kratkog vremena svi učenici se počeše smijuljiti. „Stvarno?“, čuli su šaputanje ... „Nisam upće znao da nekome nešto značim!“ i „Nisam znao da me imaju tako rad’, bili su komentari učenika. Nakon toga nitko nije više spominjao tu listu. Učiteljica nije znala jesu li učenici međusobno ili sa svojim roditeljima diskutirali, ali to joj nije smetalo. Vježba je ostvarila njenu namjeru. Učenici su bili sretni sa sobom i s drugima.

Nekoliko godina kasnije je poginuo jedan učenik u Vijetnamu i učiteljica ode na njegov pogreb. Crkva je bila prepuna pokojnikovih prijatelja. Jedan za drugim, svi koji su voljeli mladića ili su ga poznavali, prođoše pored lijesa i odadoše mu posljednju počast.

Učiteljica prođe kao posljednja ali se zadrža pred lijesom. Dok je tamo stajala reče joj jedan od vojnika koji su nosili lijes: “Jeste li Vi bili Markova učiteljica matematike?”. Ona kimnu glavom: “Da”. Onda on reče: Mark je često o Vama govorio.”

Nakon pogreba okupio se najveći broj Markovih ranijih školskih kolega.Markovi roditeli su bili također tu i očigledno su s čežnjom čekali da s učiteljicom razgovaraju. “Mi Vam želimo nešto pokazati”, reče otac i izvuče jedan novčanik iz svojeg džepa. “To je pronađeno kada je Mark pao. Mislili smo, Vi ćete to prepoznati.” Iz novčanika izvuče jedan jako otrcani list papira, koji je očito polijepljen bio puno puta smotan i razmotan. Učiteljica je znala i bez gledanja u papir da je to bio jedan od onih listava, na kojima su one drage bilješke stajale, koje su napisale njegove školske kolege o Marku.

“Želimo Vam tako rado zahvaliti što ste to napravili”, reče Markova majka. “Kao što možete vidjeti, Mark je to jako cijenio.” Svi raniji učenici se okupiše oko učiteljice. Charlie se smijuljila malo pa reče: “I ja imam moju listu još uvjek. Ona je u gornjoj ladici u mojem pisćem stolu.” Chuckova supruga reče: “Chuck me zamolio da tu listu zalijepim u naš vjenčani album.” “Ja imam također moju”, reče Marilyn. „Ona je u mojem dnevniku.“ Tada dohvati Vicki, jedna druga učenica, u džepni kalendar i pokaza svoju izlizanu i otrcanu listu drugima. „Uvjek je nosim sa sobom“ reče Vicki i pri tom glasno pomisli: „Ja vjerujem da smo svi sačuvali svoje liste.” Učiteljica je bila tako dirnuta da je morala sjesti i plakati. Plakala je za Markom i za svim njegovim prijateljima koji ga nikada više neće vidjeti.

U zajedničkom životu s našim sugrađanima često zaboravljamo da svaki život jednoga dana završi i da ne znamo kada će taj dan biti. S toga treba reći ljudima koje volimo i  o kojima se posebno brinemo da su oni posebni i važni. Treba im reći prije nego bude prekasno. Ti to možeš na razne načine napraviti: ovaj tekst dalje proslijediti, možda kopirati i nekome poslati, telefonom ili osobno nekome priopćiti.

Misli na to, Ti ubireš plodove sjemenja koje si zasijao. Što čovjek unese u tuđi život to dobije u svom vlastitom natrag. Neka ovaj dan bude blagoslovljen  i tako poseban kao što si Ti koji/a ovo čitaš.