Što više svjetla upalimo u sebi, to više će svjetla biti u našem vanjskom životu. Svaka spoznaja, svaki uvid, svako pošteno priznanje, svako smanjenje maske, svako odricanje lažne obrane, svaki korak u hrabrosti i poštenju, u prihvaćanju naše negativnosti, pali novo svjetlo u nama. Unosimo svjetlo u sebe svakom istinom koja u nama raspršuje tamu.
Dakle, novo svjetlo u sebi možemo upaliti jedino istinom kojom osvjetljujemo tamu u sebi. Tad nećemo imati potrebu da tamu pripisujemo drugima da je ne bismo morali vidjeti u samima sebi. Stalno paljenje svjetla je životni proces. I što više svjetla upalimo, to postaje naša radost veća. Svi koji su duže s nama i koji su radili na sebi, znaju koliko je teško prestat optuživati druge i početi tražiti odgovore u sebi i tako sve više sebe prihvaćati.

Razgovarajmo danas o prihvaćanju sebe u svojoj cjelovitosti, dakle tame, maske, ali i spoznavanjem Istinske ličnosti sve više i više. U tom procesu često zaboravimo koliko je važno prihvatiti sebe u cjelosti, pa se izgubimo u mržnji prema samima sebi zbog koje opet optužujemo druge ili život. Tu leži prava i jedina opasnost. Što više mrzimo sami sebe, to više projiciramo tu mržnju na druge. Što više projiciramo svoju mržnju na van, sve manje vidimo istinu i realnost, pa onda još više mrzimo sebe. Trebali bismo sebi obećati da ćemo prihvatiti svaki dio sebe, ma kako nam se taj dio nas činio lošim. Jer u nama ne postoji ništa tako loše što ne bismo mogli prihvatiti, oprostiti sebi i promijeniti. Ono što je doista destruktivno jest odbacivanje sebe zbog negativnog dijela u sebi i, zbog toga, pripisivanje te negativnosti drugima.

Jer svaka negativna crta je iskrivljenje pozitivne crte. Jer svaka istina može biti iskrivljena u laž, a laž jest tama i zlo. Mržnja i suđenje nije ništa drugo nego iskrivljena ljubav. Kada mrzimo mi smo u tami. Kada negiramo mržnju u nama prekrivajući je ubojitim bijesom i ogorčenjem, mi smo u još dubljem mraku, puno dalje od svjetla. I tad postajemo beznadni i ne znamo više što nam se događa. Ali korak po korak nalazimo svoj put natrag. Ako priznamo sebi mržnju, više nismo u takvoj tami. Nova svjećica počinje svjetliti takvim istinitim priznanjem. Kako prihvaćamo ranjeno i nezrelo dijete u sebi, počinju se paliti i druge svjećice. Prihvaćanjem spoznajemo da to dijete može rasti. Samo priznavanjem tog infatilnog egocentričnog dijela sebe možemo u sebi pronaći svjetlo. Istinska snaga, prava kreativnost, ljubav, sigurnost, sve su to svijećice koje se pale našim poštenjem, našom hrabrošću, našom istinoljubivošću. I malo po malo to nam omogućava da nadiđemo svoje strahove da budemo ono što jesmo, da prolazimo kroz strah znajući da nema bezdana na putu. Tu su samo tuneli, mnogi tuneli, kroz koje moramo proći.

Prolazak kroz tunele donosi nam više svjetla kao i na božićnom drvcu. S tim svjetlom stvarat ćemo život, okolnosti, ljubav i ispunjenost. Ako se više ne ćemo okretati od tame u sebi, realna nada će rasti tamo gdje je izgledalo da nema nade.
Pogledajmo sad neke negativne crte i kako one izgledaju kad nisu iskrivljene, to jest kad smo ih transformirali. Uzmimo, primjerice potrebu da sudimo. Pored toga što sudimo sebi, a da toga nismo svjesni, u istoj mjeri sudimo drugima. Kad se ova crta transformira pretvara se u sposobnost razlikovanja i spoznavanja, a to se onda pretvara u razumijevanje drugih i sebe. Jer što bolje poznajemo sami sebe, to bolje poznajemo i druge. Rezultat toga je da možemo vidjeti i drugu osobu u cjelosti, a to rađa razumijevanjem, pa nemamo više potrebe suditi. Jer suđenje je pokušaj da pokažemo kako smo bolji od drugih i da istovremeno možemo pod krinkom lažne pravičnosti izbacivati našu ljutnju i bijes na druge. Suđenje treba transformirati u razumijevanje.
Pogledajmo što znači transformirati prkos, inat, rigidnost i tvdoglavost - sve te crte mogli bismo svesti na jedan nazivnik. Te crte pokazuju da drugi imaju velik utjecaj na nas i da zbog toga idemo u pobunu, jer ne stojimo na svojim nogama. Suprotna crta s istim korijenom je pretjerana popustljivost. Uzrok tim naizgled suprostavljenim crtama, ili pogrešnoj obrani, je nevjerovanje u sebe. Neiskrivljena crta je odgovornost prema sebi i znanje da ni jedan autoritet neće učiniti za nas taj posao transformacije.

Kad se ta crta vrati u istinu pretvara se u hrabrost i nezavisnost. Za to je potrebno otvoriti sva vrata istini, jer moramo znati da nesvjesno mi držimo ta vrata zatvorena. Moramo uvijek pretpostaviti da su nas drugi krivo razumjeli, ili da mi ne vidimo ispravno, ili drugačije od njih. Nakon što budemo spremni da se odreknemo krivih obrana zbog istine, nakon što se oslobodimo straha da nismo u pravu i ako se tada pokaže da smo bili u pravu, a bili smo spremni provjeriti svoj stav, naše znanje će se ipak povećati. Kad vjerujemo da moramo biti u pravu, kad svu svoju snagu trošimo na dokazivanje, tada nikako ne možemo naći dublju istinu, jer nismo spremni provjerti svoj stav. Jer ništa nas ne čini tako nesretnima kao naša neistinita vjerovanja.
Razmotrimo također tjeskobu, anksioznost koja je iskrivljenje zdravog opreza, svjesnosti da nešto nije u redu. Tjeskoba je uvijek znak da je nešto potisnuto, nešto što ne želimo vidjeti i to nas čini tjeskobnima. Pokazuje nam područje gdje nešto u nama ne želimo vidjeti. Dakle, kad god osjećamo tjeskobu neka nam to bude znak da potražimo ono što negiramo.
Neprestano takmičenje, želja da se bude uvijek u centru pažnje jest iskrivljenjo traženje Istinske ličnosti u nama, oslonca u sebi. Kad djelujemo iz Istinske ličnosti u nama gubi se egoizam i taština. Taština i egizam su rezultat poistovjećivanja samo s egom, bez znanja o Istinskoj ličnosti. Ambicioznost i natjecanje su iskrivljenje potrebe da napravimo od sebe najbolje što možemo biti. Istinito pitanje jest: "Kako mogu ostvariti moje potencijale?", a neistinito: "Kako mogu biti bolji od drugih?"
Iskorištavanje moći u poziciji autoriteta jest iskrivljenje pravog, odgovornog vodstva. Pravi vođa je odgovorniji od onih koje vodi i neće to iskoristiti za slavu i korist iz sebičnosti i taštine.
To je bilo nekoliko primjera kako transformacijom negativnih crta pridodajemo snagu našoj Istnskoj ličnosti i tako palimo svjećice na našem drvu života.
Slavimo vrijeme kad je Isus Krist postao čovjekom, da bi na vrlo osoban i način pun ljubavi bio uvijek blizu nas. Jako je teško bez svjesnosti da smo osobno dragocjeni i voljeni od utjelovljenog Boga - Isusa Krista - prihvatiti krivnju i pronaći našu stvarnu vrijednost. Zbog toga stalno trebamo dvostruki pristup: naše istraživanje samih sebe i odučnost da se suočimo s negativnošću u nama da bismo mogli realno shvatiti naše cjelokupno biće, s jedne strane, a s druge da usmjerimo svoju molitvu i duboku želju prema tome da osjetimo Isusovu prisutnost u našoj blizini, i Njegov dubok interes za naš život u svakom njegovom najmanjem detalju. Ništa nije usporedivo sa znanjem da nas Bog osobno voli, brine se za nas, da nas nikada ne zaboravlja i da nas uvijek štiti, bez obzira na naše trenutne prilike.

Međutim, ovakvo potpuno ispunjenje jedino može doći ako se u potpunosti predamo Božjoj volji, u svakoj velikoj i maloj značajki našeg života. Ali, mi još uvijek odugovlačimo da to učinimo u potpunosti, jer vjerujemo da naša samovolja zna bolje što nas čini sretnima nego Bog. Naši strahovi i nepovjerenje u ljude ne mogu se nadvladati ako stalno ne obnavljamo potpunu predaju Bogu. Zato jer ne možemo živjeti sami. Ni jedno stvorenje to ne može. Svi smo mi ovisni jedni o drugima. Kad se ovisnost stavi na pravo mjesto, tj. na Boga, tada možemo stvoriti zdravi centar u našem srcu, jer je to jedino mjesto gdje možemo naći Boga. Tako će sva međusobna ovisnost o drugim ljudima biti oslobođena neurotične ovisnosti. To će biti onda zdrava međusobna ovisnost koja će nam pokazati gdje je naše povjerenje opravdano, a gdje nije, pa ćemo imati zdrave odnose.
Da bismo postigli ispunjenje, sve više i više moramo raditi na značajkama negativnosti u nama - unutarnjim barijerama koje možemo promijeniti. To su negativne misli, osjećaji i vjerovamja koje moramo preispitati. To radi odrasli dio ličnosti, ili ego, kad god se u svijesti pojave novi fragmenti ranjenog djeteta. Ego tada podučava to dijete u sebi, dopušta mu sve njegove osjećaje, i tako dijete raste. Zamislite kako u Božanskoj istini preispitujete svaku misao ili osjećaj koji stvaraju nesklad u vama ili/i oko vas. Čineći tako pronaći ćete istinu svake određene situacije i riješit ćete se ogromnog tereta. Olakšanje će biti to veće, što manje budete egistički i sami sebe držali ispravnima, tj. što manje budete osjećali poniženje što niste bili u pravu, zato što niste bili savršeni i zato što ste činili pogreške. Tako se osjećamo kada imamo nesvjesno nisko mišljenje o sebi. Jer što manje cijenimo sebe, to smo više tašti, egoistični, iznad drugih i kruto ispravni.

Zbog takvog stava onda sudimo drugima. Jedino onda kad potpuno prihvatimo sebe onakvima kakvi trenutno jesmo, tek tada možemo prihvatiti svoja iskrivljenja i grijehe, a da pri tom ne izgubimo tlo pod nogama. To je zdravi položaj koji nam dopušta da dosegnemo istinu i sklad unutar nas, drugih ljudi i života.
Tada možemo napraviti drugi korak tako da razgovaramo s našim pogrešnim mislima. Trebamo pozvati Krista da nam pomogne u tome, izražavati svom svojom snagom želju da preoblikujemo negativne misli u pozitivne, da vjerujemo kako će vam Božja volja donijeti ono najbolje čemu smo se ikad mogli nadati, i da je svako nepovjerenje u Njegovu volju laž koje se trebate osloboditi. Zamislimo svoje cijelo biće oslobođeno svih smetnji koje nas sada opterećuju. Nije važno da li se te smetnje nalaze u našem tijelu, psihi ili u našim odnosima s drugim ljudima i sa svijetom. Sve su one izrazi bola od kojeg patimo zbog nekih neistinitosti unutar naše psihe. Nije lako otkriti te neistinitosti. Ponekad se one nalaze na samoj površini i postat će nam jasne nakon neznatnog napora, ako ih želimo vidjeti. U drugim slučajevima naši nas obrambeni mehanizmi spriječavaju da vidimo te neistinitosti, ali su drugima dovoljno očite, pa nam drugi mogu pomoći, ako im to dopustimo. Ali postoje i takve neistinitosti koje su duboko pokopane u nama, pa će nam trebati dosta vremena i rada na sebi da bismo ih mogli izvući na površinu.

Jednom kad neistinitosti dođu na površinu, i kad ih postanemo sposobni i voljni vidjeti, došao je trenutak za treći korak. Zamislimo naše Istinsko biće, što znači da smo u ljubavi i istini, da promatra dio nas koji pati i koji poduzima korake za ispravljanje svojih iskrivljenih djelova, i pri tom osjeća žaljenje zbog privrmenih poteškoća. Istinsko biće ne vidi tragediju, jer zna da privremena patnja mora voditi do spasenja.
Spasenje znači da uvijek možemo pronaći svoj put Bogu, bez obzira što smo napravili, i bez obzira što negativnost u nama još uvijek želi raditi. Vrata su uvijek otvorena. Sve što moramo napraviti jest da pokucamo. Zatražimo da upoznamo sebe, svoju ljupkost, plemenitost duha i ljepotu našeg Istinskog bića i primit ćemo ono što tražimo. Isus Krist je to učinio mogućim za sve ljude da budu spašeni iz svog bolnog stanja neistine i svojih i tuđih destruktivnosti koje proizlaze iz toga bolnog stanja. Budimo dublje toga svjesni u vrijeme došašća.

Kristovo pokazivanje uzvišene i neograničene ljubavi, praštanja, milosti i prihvaćanja, otvorilo je sva vrata koja su ljudima prije bila zatvorena. Ali ne zbog toga jer je Bog kaznio sve ljude, pa im je stoga zatvorio sva vrata, već zbog toga što su ljudi duboko vjerovali da da im se ne može oprostiti i su zbog toga osuđeni da vječno pate. Zbog toga se nisu trudili da rade na svom pročišćenju. A tamo gdje ne postoji nada, tamo ne postoji poticaj za promjenom. Kroz Kristov život i Njegovu smrt stvoren je novi model u ljudskom umu, koji nam je omogućio da izaberemo put koji je Krist pokazao. On je rekao da je On put, istina i život. Više nije bilo uzaludno pokušati.
Ponovimo sada koje su značajke spasenja:
1. Mi sami moramo prihvatiti spasenje koje nam je donio Krist. To je naša odgovornost, jer imamo slobodnu volju da izaberemo.
2. To ne možemo napraviti sami svojim snagama, trebamo pomoć drugih ljudi, jer je taj poduhvat prevelik.
3. Taj pothvat ne bi bio moguć bez Božje pomoći.