Dijete razdire sukob, jer s jedne strane, čezne za roditeljskom ljubavi, dok se s druge strane opire i buni protiv zabrana autoriteta. Dijete osjeća da je taj autoritet nešto neprijateljsko i zbog toga se osjeća frustrirano. Osim toga često postoji više od jedne čežnje: nestrpljivost da bude odraslo, da ga nitko ne ograničava, kao što to pogrešno vjeruje. Ali kako dijete odrasta, autoritet se mijenja; umjesto roditelja i učitelja, autoritet sada predstavlja društvo, vlada, poslodavac, moćni ljudi o kojima može ovisiti, pa i bračni partner, itd.

Osoba nesvjesno prenosi iste osjećaje iz djetinjstva u odraslo doba. Autoriteti je sada ograničavaju kao odraslu osobu. Isti problemi i sada postoje na drugačiji način: kao dijete je bila rastrgana između želje da bude voljena i prihvaćena, a što je bunt prema autoritetima onemogućavao - ili je dijete tako vjerovalo. Osoba još uvijek nosi taj osnovni sukob u sebi: s jedne strane otvoreni bunt protiv ograničenja, a s druge strane, strah da bude odbačena. Rješenje tog sukoba koje je stvorilo malo dijete mora biti pogrešno.
Razlikujemo dva osnovna rješenja, dva tipa, ili mogućnosti reagiranja prema autoritetima, s mnogim varijacijama - a često se te dvije reakcije međusobno miješaju i prisutne su u jednoj osobi. U jednom periodu, jedna reakcija može prevladati, a u drugom periodu to može suprotna krajnost. Ili ista osoba može reagirati različito u raznim područjima svojeg života. Rijetko ćemo naći jedan ekstrem u jednoj osobi, jer obično postoji mješavina.

Prvi tip ličnosti mogli bismo nazvati buntovnikom ili prekršiteljem pravila. Prekršitelj pravila je psihološki opis i ne treba ga doslovno shvatiti. Taj tip je uvijek protiv, ma o čemu se radilo. Osoba se otvoreno buni i pruža otpor autoritetima. Ona osjeća autoritete kao neprijatelje, jer joj oni zabranjuju želje. Dok ju autoriteti u tome sprječavaju, ona to doživljava kao nepravdu i kao nešto što je općenito štetno. Ako je to osoba koja izražava svoje osjećaje i inače je odvažna, to je način kako ona rješava svoje strahove, ona će se otvoreno boriti i pobuniti. Ta pobuna se može dogoditi u najblažem obliku u osobnim stavovima, ili u jačem obliku kao pobuna protiv društva kroz članstvo u ekstremnim manjinskim strankama, ili u kriminalu. Najsnažniji oblik ovog stava možemo naći u osobi koja čini antidruštvena djela. Najblaži oblik je onaj koji ne mora biti vidljiv drugim ljudima. Ali u osobi postoje isti osjećaji u podsvjesnom, pa će takva osoba imati vanjske sukobe jednako kao i otvoreni buntovnik.

Drugi tip ličnosti mogli bismo uvjetno govoreći je zagovaratelj pravila. To je osoba koja je odustala od pobune jer je kao dijete osjećala da će biti sigurnija ako se ne buni, pa se pomirila s autoritetom, bez obzira koliko ga ne voljela. Ta lažna sigurnost dovodi osobu da postane u ekstremnom slučaju snažan zagovaratelj pravila, ali to može činiti na mnogo manje vidljiv način. Zagovaratelj pravila, da bi osigurao svoju poziciju i sigurnost, te da bi sakrio vlastitu pobunu - a što je u najdubljem smislu isto što čini prekršitelj pravila protiv kojeg se bori, mora postati krajnje suprotan prekršitelju pravila. Što se on više boji svojih buntovnih osjećaja, to će biti oštriji prema prekršitelju, jer u njemu vidi ono što ne želi vidjeti u sebi. Upravo strah da ne vidi u sebi ono protiv čega se tako žestoko bori čini ga dvostruko "dobrim". To ne znači da zagovaratelj pravila ne može biti uistinu dobra osoba, isto kao i buntovnik. Međutim, i jedan i drugi reagiraju nesvjesno i nezrelo. Ali su unutarnji motivi zagovaratelja pravila ukorijenjeni također na strahu i ne mogu donijeti pozitivne rezultate.

Govorili smo o tome kako naše nesvjesno snažno utječe na nesvjesno druge osobe, mnogo više nego svjesno prepoznati stav ili djelo. Drugim riječima, ako imamo određene stavove, a nismo svjesni da ih imamo zbog straha, jer smo ga potisnuli, ti stavovi će imati daleko veći učinak na druge ljude, nego kad smo svjesni da se bojimo. Naš nesvjesni strah budi također nesvjesni strah u drugoj osobi, pa će ona automatski pojačati svoj obrambeni, ili napadački stav. To ovisi o osobi, da li se povlači ili napada kad se osjeća ugroženom. Tako će zagovaratelj pravila, nesvjestan svog straha, osobito loše djelovati na prekršitelja pravila. Prekršitelj pravila osjećat će se manje buntovno ako je zagovaratelj pravila vođen zdravim, svjesnim i zrelim motivima. Tada zagovaratelj pravila neće ići protiv čovjeka, nego za istinom.

Postoje mnoge nijanse i varijacije u oba ta dva ekstremna tipa. No, oba su ekstrema jednako pogrešna, jer će buntovnik uvijek buniti, bez obzira da li je to potrebno ili nije, a zagovaratelj zakona će slijepo slijediti pravila, čak kad su ona pogrešna.
U većini slučajeva je jedno usmjerenje malo više prevladavajuće. U nekim slučajevima, ali rjeđe, je jedno usmjerenje prevladavajuće. Ali u većini je to mješavina. Da bismo otkrili kako reagiramo na autoritete trebamo sebe pitati u kojim prilikama, ili s kojim tipovima ljudi, prevladava jedno usmjerenje, a kada ono drugo.
Te dvije krajnosti stvaraju začarani krug: što je veći bunt kod prekršitelja pravila, zagovaratelj postaje žešći i nepopustljiviji, da bi se zaštitio od vlastitih strahova i pobune.

Kao rezultat toga i bunt i otpor kod prekršitelja pravila moraju postati još snažniji. On nije svjestan da njegov otpor nije više okrenut protiv pravila kao takvih, ili protiv autoriteta, već zapravo protiv lažnog stava u podjednakom nesvjesnom zagovaratelju pravila.
Ovo je vrlo teška tema jer je stav prema autoritetima nesvjestan i očituje se u profinjenim emocionalnim reakcijama. Međutim ako pogledamo u sebe možemo lako otkriti koji se stav pretežno odnosi na nas i u kojim područjima je jedan način reagiranja jači od onog drugog. Tada možemo razmišljati o učinku koji taj unutarnji stav ima na naš život, sukobe, kao i na našu okolinu i nama bliske ljude.
Ako spadate više u kategoriju buntovnika trebali biste postati svjesni razlike između istinskih autoriteta i onih manje savršenih, jer i autoriteti su samo ljudi, pa ne mogu biti savršeni, a što nesvjesno očekujemo od njih. Problem je što naše ranjeno dijete prenosi nesvjesni stav i na najviši autoritet, na Boga. Tada smo neprestano u sukobu iznutra, jer na svjesnom nivou znamo da je Bog ljubav, ali u našem nesvjesnom je on tada neprijatelj. To često možemo čuti kada ljudi govore da je Bog nepravedan i tome slično. Kada spoznamo taj stav u sebi, naš otpor prema autoritetu kao neprijatelju će automatski slabiti.

 Znanje o tome će nam pomoći da izgradimo pravilan stav u sebi, pa ćemo moći prepoznati pogrešnu vrstu autoriteta, bez da to u nama digne bunt, jer ćemo moći shvatiti njegove motive i biti sposobni suosjećati. Moći ćemo shvatiti jer smo slične motive našli i u sebi. To je proces osvještavanja. Tada ćemo moći prepoznati nužnost zakona i reda, pa stoga i autoriteta, čiji je zadatak da podupire zakon i red. Više nećemo očekivati da autoriteti budu savršeni, a naš bunt će slabiti u mjeri u kojoj ćemo to shvaćati, u mjeri u kojoj smo uvidjeli zašto smo tako negativno reagirali na neke pogreške autoriteta. Naučit ćemo da ne reagiramo automatski protiv ikoga i ičega, samo jer se radi o autoritetu. I tada ćemo moći prepoznati lažne autoritete, jer nećemo više slijepo reagirati.

Ako ste otkrili da ste skloni tome da budete više na strani zagovaratelja previla trebali biste se sjetiti perioda u djetinjstvu kada ste se bunili i opirali autoritetu. Kada budete to istraživali, prije ili kasnije ćete otkriti period kada ste odlučili promijeniti i pokoriti onome što nam je izgledalo kao jača sila, odnosno autoritet. Sigurno je da to niste učinili samo zbog straha, tu je bilo i pozitivnih motiva koje sad također trebate pronaći. Kada dođete do te točke, napravili ste veliki korak.
Kako budete dalje istraživali pomalo ćete shvaćati reakcije koje drugi ljudi imaju prema vama. Samoispravna strogost koja vas ponekad obuzima - potpuno nesvjesno - prema vašoj braći i sestrama buntovnicima, će se smanjiti. Vaša reakcija će se promijeniti u mjeri u kojoj prepoznate vlastite motive bazirane na strahu od vlastite pogreške. Tako ćete napraviti čin snage iz čina slabosti, ili kako to znamo reći, iz pogreške ćete napraviti učenje ili napredak.

Shvatit ćete da upravo zato što se nalazite na strani autoriteta, dvostruko odgovorni da ne odbacite buntovnike, već da svojim razumijevanjem izvučete osobu iz njezine pogreške. A to jedino možemo učiniti ako prvo razumijemo sebe, pa nećemo izvlačiti korist iz bunta.
Sjetimo se da se Isus družio s carinicima i ostalim grješnicima. Svi ti ljudi su osjećali tu kvalitetu u Njemu. Oni se s njim nisu bunili ne samo zato što su osjećali Njegovu istinsku dobrotu, već i Njegovo razumijevanje razloga zašto su bili takvi. Oni su osjećali da ih On ne prosuđuje, on se družio s njima, usprkos činjenici da se On, naravno, suprotstavljao njihovim djelima i pogrešnim stavovima. On se čak mogao smijati s njima pogrešnoj vrsti autoriteta. Isus je vrsta autoriteta za kojom bismo morali težiti. To znači da se ne sudimo, čak niti nesvjesno.
Naravno da prekršitelji pravila kada postanu opasni za dobrobit drugih ljudi, da moraju naučiti lekciju. Kriminalce treba sprječavati da nastave činiti svoja djela kroz zakonske ustanove. Kada se to dogodi, to je zato što je predugo na njega utjecala pogrešna vrsta autoriteta koja ga je još dublje gurnula u tamu, umjesto da ga je od tamo izvukla. Sav jad, stvarni problemi kao što je to kriminal, nepravde bilo koje vrste, proizlaze iz tih začaranih krugova i da bi se oni prekinuli treba naći njihove korijene.

 

 Ali to je uvijek bolan postupak, posebno ako ih se ne traži iznutra u motivima, nego ih se pokuša riješiti vanjskim sredstvima. Zato treba naći nesvjesne emocionalne reakcije u nama da se lavina ne bi pokrenula. Na taj način, svatko od nas može sudjelovati na sprječavanju i prekidanju začaranih krugova prije nego što se oni bolno očituju.