da savladamo motoričke vještine poput vožnje bicikla ili automobila.To je „razmišljanje“ srcem i tijelom.EQ,o kojoj se obično razmišlja kao o „emocionalnoj inteligenciji“,takodjer je i inteligencija tijela.To je inteligencija koju sa savršenim rezultatima koriste kako nadareni sportaš tako i pijanist koji je sate i sate proveo vježbajući.

Strukture unutar mozga koje nam omogućavaju asocijativno razmišljanje nazivaju se živčanim spletovima.Svaki od tih spletova sadrži snopove i do sto tisuća neurona,a svaki neuron u snopu može biti čak povezan sa čak tisuću drugih.Za razliku od precizno isprepletenih živčanih traktova,u živčanim spletovima svaki neuron djeluje na,ili je pod utjecajem,mnogih drugih istovremeno.

U svom najjednostavnijem obliku asocijativno razmišljanje izvodi se putem uvjetovane reakcije kao u pokusima sa psima ruskog znanstvenika Pavlova.Životinje su počele sliniti na zvuk zvona nakon što im je ponavljano davao hranu na taj zvuk.Živčani spletovi omogućuju učenje mnogo složenijih asocijativnih obrazaca.Input(ulazni podatci) za učenje ide preko jednih elemenata živčanih spletova,a output (izlazni rezultat),u ovom slučaju naredba za ponašanje,preko drugih:izmedju to dvoje posreduju i drugi elementi.Pojedinačni element unutar spleta aktivira se ako se velik broj njegovih imputa zapali istovremeno.Snaga uzajamnih veza izmedju elemenata mijenja se sa iskustvom i tako,kao što ćemo vidjeti,cijelom sustavu omogućava da „uči“.

Živčani spletovi u mozgu povezani su s udaljenijim živčanim spletovima po cijelom mozgu i tijelu.Oni u deblu mozga,najstarijem njegovom dijelu,nazivaju se mrežastim formacijama i prenose ulazne osjetne podatke i za njih vezane izlazne motoričke zapovijedi,na primjer hodanje ili gutanje-za kojih zapovijed stiže s viših razina mozga,ali se koordinira u nižem mozgu ili kralježničkoj moždini.Oni takodjer upravljaju ciklusom spavanja i budnosti.Majka na primjer,može mirno spavati uz buku prometa,ali će se probuditi na najmanje meškoljenje svoga djeteta.Mrežaste formacije uskladjuju ovu reakciju budjenja.Njihov najsloženiji dio,mrežasta formacija thalamusa,može u jednom času podržati samo jedan dio mozga,pa zato govorimo o selektivnoj pozornosti.

Za razliku od serijskih živčanih traktova koji su podložni pravilima i strogo programirani   pa ne mogu učiti na nov način,živčani spletovi imaju mogućnost reprogramiranja pod utjecajem iskustva.Svaki put kad vidim neki obrazac,veze živčanih spletova koje prepoznaju taj obrazac jačaju,sve dok prepoznavanje ne postane automatsko.Promijeni li se obrazac,mogućnost da ga prepoznam takodjer će se polako mijenjati sve dok se moj mozak ne reprogramira za prepoznavanje novog obrasca.Veze izmedju neurona u spletu mogu biti različite jačine i bilo koji element može uzbudjivati ili kočiti ostale s kojima je povezan.Učenjem se snaga veza mijenja:živčani elementi koji se pale istovremeno postepeno postaju snažnije vezani.

Dok učimo voziti auto,na primjer,svaki pokret ruku ili nogu promišljen je i svjestan,a auto jedva da imamo pod kontrolom.Što češće vozimo koordinacija izmedju ruku,stopala i mozga jače se usijeca u živčane spletove,sve dok na poslijetku ne moramo više misliti na vožnju(barem ne glavom) osim ako iskrsne nešto nepredvidjeno.

Sve asocijativno učenje odvija se putem pokušaja i pogreške-Kad štakor uči trčati po labirintu,on ne slijedi pravila,on samo pokušava.Ako ne uspije,živčana veza se ne mijenja;ako uspije,mozak tu vezu jača.Ova vrsta učenja snažno se oslanja na iskustvo;što češće uspješno ponavljamo neku vještinu to je vjerojatnije da ćemo je i slijedeći put dobro izvesti.Asocijativno učenje je tiho učenje-učim neku vještinu ali ne mogu oblikovati pravila po kojima sam je naučila,a obično ne mogu čak ni opisati kako sam to naučila.Ne možete naučiti voziti bicikl čitajući priručnik!Živčani spletovi nisu povezani s jezičnom sposobnošću niti vještinom izražavanja ideja.Oni su naprosto natopljeni iskustvom.Mi osjećamo svoje vještine,mi ih činimo,ne razmišljamo i ne govorimo o njima.Te vještine razvijamo jer nam daju osjećaj zadovoljstva ili ispunjenja,ili zato što nam pomažu da izbjegnemo bol.

Asocijativni živčani spletovi mozga pokrivaju više toga,ne samo ono što   spremno nazivamo emocijama,a nije teško prepoznati kako se naš emocionalni život uklapa u asocijativni uzorak i kako se uglavnom temelji na tim živčanim spletovima.Limbički sustav,koji je središte kontrola emocija u mozgu,ima kao serijske živčane traktove tako i asocijativne živčane spletove.Neke emocije,poput straha od zmija,urodjene su i vjerojatno se temelje na serijskoj „uprogramiranosti“ u limbički sustav.Ali većina osjećaja vezana je za pokušaj i pogrešku,to je polagano asocijativno taloženje reakcije na odredjen podražaj.Osim toga,vezani su za naviku.Kad se jednom naučim razljutiti na odredjeni podražaj teško mi je drugi put reagirati drugačije.Psihijatrija umnogome postoji zato da ljudima pomogne prekinuti naviku dugogodišnjih pogrešnih emocionalnih asocijacija.

Kao i drugi vidovi asocijativne inteligencije,emocije nisu neposredno verbalne.Često nam je teško govoriti o njima,to jest točno ih opisati,i sasvim je sigurno da nisu baš uvijek „racionalne“ u smislu da ne podliježu pravilima i predvidjanjima.Na nepotpune podatke često reagiraju na posve nepredvidiv način.

Isto tako,pri prepoznavanju obrasca svi djelići podataka iz odredjenog obrasca imaju mogućnost interakcije.Neki dijelovi mogu nedostajati,ili mogu biti drukčiji nego u prvom usvojenom obrascu,ali dobiva se „najbliža slika“.Na taj način asocijativna inteligencija može izlaziti na kraj s nejasnim situacijama,ali i pronalaziti „približnosti“.Prilagodljivija je,ali manje precizna od razmišljanja u nizu.Emocije pokrivaju širi raspon iskustva od razuma,ali su često nepouzdanije.

„Blic“ sjećanje omogućeno je preciznim rasporedom živaca u dijelu mozga zvanom hipokampus.S godinama on može izgubiti svoje sposobnosti.Ali imamo i sporiji sustav sjećanja koji seže u prošlost,zasnovan na asocijativnim živčanim spletovima smještenima po cijelome mozgu.Taj sustav sjećanja može postepeno učiti nove stvari,poput tjelesnih vještina i pamćenja lica,čak i kad sjećanje na novije dogadjaje slabi.Stariju je osobu teško naučiti novim serijski povezanim vještinama,ali nove motoričke vještine mogu se naučiti u ma kojoj dobi,makar i sporo.Primjer je plivanje ili učenje pjesme napamet.Mnoge od naših emocionalnih reakcija pohranjene su u sustavu dugoročnih sjećanja jer se s vremenom tu izgradila njihova asocijativna baza.

Ova dva sustava pamćenja ne samo da imaju drugačije rasporedjene živce,već i različitu biokemiju.Biokemijski mehanizam za učenje koji postoji u sinapsama(spojevima živaca) kod asocijativnog sjećanja mijenja se sporo i postepeno,a ponavljanjem postaje snažniji kad god se dva neurona istovremeno upale.Obrnuto,biokemijski mehanizam za učenje kod kratkoročnog sjećanja oslanja se na jednokratni signal.

Kao kod serijskog ustojstva mozga tako se i kod njegovog asocijativnog  ili paralelnog ustroja može pronaći sličnosti s računalima.To su takozvane neuralne mreže ili paralelni procesori.Kao dijelovi mozga koji imaju asocijativne mreže,i oni se sastoje od brojnih vrlo složenih ,medjusobno povezanih kompjutorskih elemenata.Kao i kod mozga,svaki put kada se upali spoj izmedju tih elemenata,taj spoj jača i tako računalo polako „uči“ novo ponašanje.To je različito od serijskih procesora koji ne mogu učiti.Njih je moguće samo programirati.Paralelna računala polako uče iz svoje okoline i sama mijenjaju svoje unutrašnje ustrojstvo.

Dok serijsko računalo ne može raditi ako je makar i jedna veza u njegovom komunikacijskom lancu zakočena,paralelna računala su izdržljivija.Čak i ako su malo oštećena,ipak dobro rade zato što paralelni spojevi preuzimaju posao oštećenih susjeda.Budući da moždane stanice u ljudi svakodnevno odumiru očita je prednost tih naših paralelnih sposobnosti!

Dok serijska računala imaju „jezik“,niz simbola koji upravljaju računanjem,paralelni procesori su „nijemi“.Oni rade po sustavu pokušaja i pogreške.Danas se takva računala koriste za prepoznavanje rukopisa,čitanje poštanskih kodova,razlučivanje okusa i mirisa,“raspoznavanje“ lica.Mogu se upotrijebiti,naprimjer,za izradu fotografije iz djelomičnog opisa nečijeg lica ili izgleda.

Prednost asocijativnog razmišljanja je u tome što ono vodi  stalan dijalog s iskustvom i može neprekidno učiti kroz eksperimente.Zna se snaći u novom iskustvu.Ta vrsta iskustva spretno barata s nijansama i nejasnićama-možemo maknuti čak i do 80% nekog obrasca,a mozak će ipak prepoznati ono što je preostalo.Računalo neuralnog tipa može prepoznati poštanski kod ispisan milijunima različitih rukopisa.Nedostatak te vrste razmišljanja je u tome što se uči sporo,što nije precizno i što ima sklonost da se veže za navike ili tradiciju.Neka se vještina ili emocionalna reakcija može iznova naučiti,ali za to treba vremena i truda.Ali kako je asocijativno razmišljanje šutljivo,teško ga je podijeliti sa drugima.Tako ne možete naprosto  napisati formulu i reći nekome kako se to izvodi.Tu vještinu mora svako naučiti nasvoj način,za sebe.Ne postoje dva mozga koja imaju isti sklop živčanih spojeva.

Isto tako nema dvoje ljudi koji imaju isti emocionalni život.Ja mogu prepoznati vašu emociju,mogu suosjećati sa njom,ali ne mogu je imati.