Podsmijeh je smijeh začinjen prezirom. Ili, točnije rečeno – prezir pod smijehom. To je zabava i omalovažavanje u jednom. Cilj te specifične grubosti je vrlo jednostavan: izazivanje neugode i srama. Međutim tu je i jedan podcilj za koji malo ljudi zna: izbacivanje vlastite neugode i vlastitog srama. Svaki oblik omalovažavanja, zanemarivanja, napuštanja, emotivnog ili fizičkog maltretiranja djeteta u njemu dovodi do taloženja srama. Sloj po sloj, zabrane na osjećaje, doživljaje, radoznalost i spontanost čine svoje – dijete odrasta u osobu koja ne cijeni i ne voli sebe. Točnije, pati od dubokog stida pred samom sobom, baš kao što je kroz djetinjstvo patila od stida pred svojim bližnjima. "Toksični stid daje osjećaj bezvrijednosti, promašenosti i nedoraslosti kao ljudskog bića", piše John Bradshaw u knjizi Oslobodite se stida koji vas sputava. "U toksičnom stidu ja postaje objekt vlastitog prezira." Prezir koji je usmjeren prema sebi teži izaći van, isprazniti se, a jedan od načina za 'iživljavanje' tog duboko ukorijenjenog srama je ismijavanje. Smijeh pri tom služi kao zgodno uzletište za postavljanje iznad druge osobe kako bi omalovažavanje bilo izvedeno odozgo, sa što sigurnije pozicije. Danas na TV-u nailazimo na nevjerojatnu količinu emisija (natjecanja, kvizova, reality showova) koje se baziraju na ismijavanju, ponižavanju, omalovažavanju ili gađenju drugih. To je vrlo jasan pokazatelj o količini potisnutog srama na razini društva. TV je vrsta kolektivnog zrcala. Program je kreiran na osnovi gledanosti, čine ga oči promatrača. Prikazuje se ono što privlači i zadržava pažnju, producira se onaj emotivni naboj u kojem se prosječan čovjek može lako pronaći, onaj sadržaj s kojim se lako identificirati. Kada netko ispadne glup, ružan, jadan ili nesposoban, to je 'smiješno'. Mediji to podržavaju, čine to općeprihvaćenim, normalnim. Na taj način se stvara kolektivno ozračje koje olakšava izbacivanje usvojenog prezira. Poruka "nešto nije u redu sa mnom", koja izvire iz vlastitog srama, pretvara se u sličnu, ali ipak bitno drugačiju poruku upućenu drugima: "Nešto nije u redu s vama." Na taj način se problem ne rješava, već je, izbacivanjem na druge, samo sve udaljeniji od izvora, što, doduše, može dovesti do kratkotrajnog olakšanja, ali ne i do boljeg osjećaja iznutra. Rješenje nije tako jednostavno jer je posrijedi multigeneracijsko naslijeđe. Roditelji putem omalovažavanja, vrijeđanja, ignoriranja ili zlostavljanja prenose sram na djecu jer su to i sami dobili u nasljeđe od svojih roditelja. Taj način funkcioniranja je ugrađen u njih, 'prirodan' im je iako im nanosi bol. Nanosi im poznatu bol nedostajanja samima sebi koju možda više ni ne primjećuju jer su na nju navikli. Pogledamo li realno, koliki postotak ljudi se riješi neželjene 'obiteljske prtljage' prije no što sami postanu roditelji? Koliki broj ljudi se trudi osvijestiti svoje vlastite problematične obrasce ponašanja kako ih ne bi prenijeli svojoj djeci? Uglavnom to ide automatski: primljeno-predano. Jedan od razloga je i taj što javnost o tome nije dovoljno informirana. Zatupljivanje, nasilje i ismijavanje mame puno više pogleda. Ono s čim se lako saživimo je uvijek nešto što nam je blisko iznutra i zato nam može reći nešto o nama samima. Važno je ne zaboraviti da smo mi ti koji odabiremo čemu ćemo posvetiti pažnju i u kakve sadržaje ćemo se uživljavati. Dok gledamo TV, pomoću daljinskog odabiremo ono čim rezoniramo. Slike i zvukovi nose određeni emotivni naboj. Dobro je biti svjestan što zapravo biramo. Tomica Šćavina |
Izvor. www.net.hr
bglavac
irida
edin.kecanovic
