Bode olovkom, izmiče stolicu, nemirno je, šeta pod satom...
Piše: Karmela Devčić
Foto: AP
U nedavnom susretu s dječjim psihijatrom u zagrebačkoj Klinici za dječje bolesti uporno sam htjela razgovarati o problemu dječje depresije. Nakon nekoliko neuspješnih pokušaja da skrene temu, žena se uhvatila za glavu i ljutio kazala: “Pustite to, pišite o novoj epidemiji, jučer sam se vratila sa svjetskog kongresa dječjih psihijatara u Istanbulu i baš sve kolege, od Australije do Amerike, govore isto - broj djece kojoj je posljednjih godina dijagnosticiran ADHD rapidno raste.
Upozorite hrvatske roditelje na to jer ima i u nas sve više onih koji vide da se s njihovom djecom nešto događa, a ne znaju što je.” Da su i hrvatska djeca sve više patološki hiperaktivna, ubrzo nakon toga potvrdili su nam u zagrebačkoj Psihijatrijskoj bolnici za djecu i mladež u Kukuljevićevoj.
Tu svake godine broj pacijenata s ADHD-om uporno raste. Kad je riječ o liječenju ADHD-a, laički rečeno hiperaktivnosti, bolnica u Kukuljevićevoj je prva adresa u zemlji. Jedino u toj ustanovi integrativnim pristupom liječe male hiperaktivne pacijente. Oni ne liječe samo dijete nego i cijelu sredinu iz koje dijete stiže - obavezno rade i terapiju s roditeljima, a u to uključuju i tete u vrtiću i nastavnike.
Iza dijagnoze ADHD stoje često ona djeca koju roditelji i nastavnici, najčešće neupućeni, nazivaju razmaženima ili čak zločestima. To su oni što u školi stvaraju probleme - ne mogu slijediti upute učitelja, ljuljaju se na stolcu, stalno traže na WC, kruže razredom usred sata, kad ih ispituju, odgovaraju prije negoli uopće saslušaju pitanje, nemaju strpljenja, nemaju mira, izazivaju tučnjave… oni što svojim ponašanjem traže pomoć, a najčešće i kod kuće i u školi nailaze na stalnu osudu i odrastaju žigosani kao “loši” i “problematični”.
- Moj sin je naučio slova već s dvije i pol godine. Sada ide u treći razred i stalno imamo problema. Dobio je jedinicu iz matematike jer mu se nije dalo pisati. Test je imao deset zadataka, prvih je nekoliko riješio bez greške i onda odustao. Ili, primjerice, u školu ga pošaljem u cipelama, na tjelesnom učiteljica pita gdje su mu tenisice i dres, a on kaže da ih nema. Zapravo su u njegovoj torbi, ali njemu se jednostavno nije dalo to vaditi iz torbe pa je košarku igrao u cipelama i trapericama.
Takvih je primjera dnevno barem deset. Kad pišemo domaću zadaću, to traje doslovno cijelo poslijepodne, on izmiče i bježi.
Intelektualno tu zadaću sigurno može savladati, ali on ne može dugo sjediti na mjestu, njemu je to jako teško. On je dijete koje kao da me ne čuje; u onom što ga zanima je sjajan, ali kad ga ne nešto ne zanima, uopće ga nije briga za obaveze. Muž i ja smo ponekad na rubu snage, pokušali smo lijepo, razgovorima, pokušali smo ružno… bilo smo blagi, bili smo grubi - kaže Zagrepčanka, majka četvoro djece, po struci pedagoginja.
To da je “zločesto” dijete samo semafor koji transparentno pokazuje da nešto ne štima u bliskoj okolini, najčešće obitelji, mnogi roditelji teško će prihvatiti.
- Ima ljudi koji dođu i kažu da je u njihovim obiteljima sve savršeno, što odmah zvoni na uzbunu… Dvije su česte skupine roditelja oni koji rade po 10, 12, 14 sati pa dijete skoro i ne vide te oni koji su nezaposleni pa su kod kuće depresivni, skloni alkoholizmu i slično… sve se to odražava na dijete - upozorava dr. Enes Kušmić, neuropsihijatar te bračni i obiteljski psihoterapeut.
- Roditelji su mi doveli desetogodišnjaka. Došli su ljuti jer je dijete nemirno, nastavnici govore da je zločesto i da su krivi roditelji, dječaka su čak morali preseliti u drugu školu. Kad smo krenuli u obiteljsku psihoterapiju, ispostavilo se da su i majka i otac imali jako nesretno djetinjstvo. Majka je odrastala uz vrlo strogu majku kojoj ona nikad nije bila dovoljno dobra. Sjetila se i da je nakon poroda imala zdravstvenih problema i da se sa sinom nije mogla puno baviti. Dječak je odmah nakon rođenja postao nemiran i plačljiv, a ona si je željela dobro i mirno dijete. On je sve manje odgovarao slici tog poželjnog djeteta. Kako je rastao, često mu je znala reći da nije njezin, da su ga zamijenili u rodilištu.
To roditelji katkad govore djeci u šali, no kad dijete to čuje, za njega to nikada nije šala, nego odbacujuća poruka koja kaže ‘nisam zadovoljan tobom, neko drugo dijete bi mi bilo bolje negoli ti’. Dakle, ta majka je u psihoterapiji shvatila da ona ima problem koji je onda prenijela i u odnos s djetetom. Tek kad je majka ozdravila, počelo je ozdravljati i dijete - kaže dr. Kušmić.
Dok slušam dr. Nedu Grgić, neuropsihijatricu i psihoterapeutkinju te ravnateljicu ustanove u Kukuljevićevoj, kako priča, pogled mi pada na crtež na zidu, prikaz nekakve raščupane djevojčice. Nastavlja redati primjere iz prakse i kaže kako je baš nekidan za tim istim stolom na kojem je puno žele-bombona sjedila s roditeljima i četverogodišnjom djevojčicom. - Došli su misleći da je s djetetom sve u redu, psiholog iz vrtića je tražio da se napravi pregled pa su pristali.
Dok smo tu sjedili i pričali, djevojčica ni na trenutak nije ostala mirna. Vozila se na stolici na kotačiće, tražila da nešto crta, bila je vrlo nestrpljiva i sve je morala dobiti odmah. Na kraju su i roditelji osvijestili da u tom ponašanju nije sve sasvim normalno. Mladi su i nadam se da će se sada ozbiljno uhvatiti rada da se djetetu pomogne. Imamo i situacija da nam roditelj dijete dovede kao paket i ostavi ga, a sam čeka u čekaonici, kao da on nema ništa s tim - priča dr. Grgić.
Kad dijete krene u terapiju, liječnici su u kontaktu s nastavnicima u školi ili odgajateljicama u vrtiću. Dr. Kušmić mi pokazuje jedan “izvještaj” o ponašanju dječaka, njegova pacijenta i učenika osnovne škole. - Čujemo se barem jednom mjesečno s nastavnicom i ona mi šalje izvještaj o ponašanju djeteta - kaže. Izvještaj je zapravo popis zabranjenih radnji i na njemu stoji: bocka olovkom, izmiče stolac, ometa sat i priča, ljulja se na stolici, šeta za vrijeme sata.
- Zamolio sam da svaki dan upiše ako je primijetila neki od ovih znakova - objašnjava. Taj dan je Ivan, čitam izvještaj, bockao olovkom i ometao sat pa uz ta dva “simptoma” stoji znak mrguda, ali na izvješću su nacrtana i tri smješka, što znači da se Ivan nije ljuljao ili izmicao stolicu za vrijeme sata te nije šetao po razredu dok su drugi sjedili i slušali. I baš kad pomislim da je Ivan zapravo sasvim solidan, u kockici koju je dr. Kušmić predvidio za nastavničko upisivanje “ekstremnih situacija” vidim: “8. 5. olovkom učenicu upikao u ruku, trči po hodniku, gura i udara učenike”.
- Kad dijete u školu dolazi tužno, ljuto, tuče se, ne uči, ako je to sve promjena u odnosu na ranije ili je, pak, od početka takvo, onda najmanje što u školi mogu napraviti jest da se upitaju gdje to dijete, kako i s kim živi… Učimo nastavnike kako reagirati, kako smiriti dijete dodirom, blagim tonom - objašnjava dr. Kušmić.
Ostane li roditelj samo pri tome da je riječ o “zločestnom” djetetu, ne potraži li pomoć, velika je šansa da će dijete odrasti u emocionalno nestabilnu osobu, postati alkoholičar, narkoman, da će se u životu boriti s anksioznošću, depresijama, imati problema u školovanju, doživjeti bračni brodolom… U Kukuljevićevoj, osim ambulantnog liječenja i odjela za hospitalizaciju, postoji i dnevna bolnica u kojoj se u svakom trenutku liječi od 60 do 80 malih pacijenata. Radi se u četiri grupe, odvojeno s djecom do deset godina te s onima od deset do 18 godina.
- Imamo roditelje koji nakon tri dana dođu i kažu: ‘Doktore, pa nije mu bolje’ - napominje liječnik. Naravno da nije jer djeca (i roditelji) kad jednom krenu na terapiju u Kukuljevićevu, tamo dolaze od šest mjeseci do tri godine. Ima roditelja koji s djecom već tri godine četiri puta na tjedan dolaze na liječenje ADHD-a.
Neka se hiperaktivna djeca u Kukuljevićevoj hospitaliziraju i liječe medikamentima. - Kad su napadi bijesa jako izraženi, opasni po dijete i okolinu, tada se dijete ostavi u bolnici. Kod blagog poremećaja, radi se u ambulanti - kaže dr. Kušmić.
Upozorite hrvatske roditelje na to jer ima i u nas sve više onih koji vide da se s njihovom djecom nešto događa, a ne znaju što je.” Da su i hrvatska djeca sve više patološki hiperaktivna, ubrzo nakon toga potvrdili su nam u zagrebačkoj Psihijatrijskoj bolnici za djecu i mladež u Kukuljevićevoj.
Tu svake godine broj pacijenata s ADHD-om uporno raste. Kad je riječ o liječenju ADHD-a, laički rečeno hiperaktivnosti, bolnica u Kukuljevićevoj je prva adresa u zemlji. Jedino u toj ustanovi integrativnim pristupom liječe male hiperaktivne pacijente. Oni ne liječe samo dijete nego i cijelu sredinu iz koje dijete stiže - obavezno rade i terapiju s roditeljima, a u to uključuju i tete u vrtiću i nastavnike.
Iza dijagnoze ADHD stoje često ona djeca koju roditelji i nastavnici, najčešće neupućeni, nazivaju razmaženima ili čak zločestima. To su oni što u školi stvaraju probleme - ne mogu slijediti upute učitelja, ljuljaju se na stolcu, stalno traže na WC, kruže razredom usred sata, kad ih ispituju, odgovaraju prije negoli uopće saslušaju pitanje, nemaju strpljenja, nemaju mira, izazivaju tučnjave… oni što svojim ponašanjem traže pomoć, a najčešće i kod kuće i u školi nailaze na stalnu osudu i odrastaju žigosani kao “loši” i “problematični”.
- Moj sin je naučio slova već s dvije i pol godine. Sada ide u treći razred i stalno imamo problema. Dobio je jedinicu iz matematike jer mu se nije dalo pisati. Test je imao deset zadataka, prvih je nekoliko riješio bez greške i onda odustao. Ili, primjerice, u školu ga pošaljem u cipelama, na tjelesnom učiteljica pita gdje su mu tenisice i dres, a on kaže da ih nema. Zapravo su u njegovoj torbi, ali njemu se jednostavno nije dalo to vaditi iz torbe pa je košarku igrao u cipelama i trapericama.
 |
 |
| Dr. Neda Grgić kaže da roditelji često ne prepoznaju simptome poremećaja | Treba vidjeti što se događa u obitelji i najbližoj okolini djeteta, ističe dr. Enes Kušmić |
Takvih je primjera dnevno barem deset. Kad pišemo domaću zadaću, to traje doslovno cijelo poslijepodne, on izmiče i bježi.
Intelektualno tu zadaću sigurno može savladati, ali on ne može dugo sjediti na mjestu, njemu je to jako teško. On je dijete koje kao da me ne čuje; u onom što ga zanima je sjajan, ali kad ga ne nešto ne zanima, uopće ga nije briga za obaveze. Muž i ja smo ponekad na rubu snage, pokušali smo lijepo, razgovorima, pokušali smo ružno… bilo smo blagi, bili smo grubi - kaže Zagrepčanka, majka četvoro djece, po struci pedagoginja.
To da je “zločesto” dijete samo semafor koji transparentno pokazuje da nešto ne štima u bliskoj okolini, najčešće obitelji, mnogi roditelji teško će prihvatiti.
- Ima ljudi koji dođu i kažu da je u njihovim obiteljima sve savršeno, što odmah zvoni na uzbunu… Dvije su česte skupine roditelja oni koji rade po 10, 12, 14 sati pa dijete skoro i ne vide te oni koji su nezaposleni pa su kod kuće depresivni, skloni alkoholizmu i slično… sve se to odražava na dijete - upozorava dr. Enes Kušmić, neuropsihijatar te bračni i obiteljski psihoterapeut.
- Roditelji su mi doveli desetogodišnjaka. Došli su ljuti jer je dijete nemirno, nastavnici govore da je zločesto i da su krivi roditelji, dječaka su čak morali preseliti u drugu školu. Kad smo krenuli u obiteljsku psihoterapiju, ispostavilo se da su i majka i otac imali jako nesretno djetinjstvo. Majka je odrastala uz vrlo strogu majku kojoj ona nikad nije bila dovoljno dobra. Sjetila se i da je nakon poroda imala zdravstvenih problema i da se sa sinom nije mogla puno baviti. Dječak je odmah nakon rođenja postao nemiran i plačljiv, a ona si je željela dobro i mirno dijete. On je sve manje odgovarao slici tog poželjnog djeteta. Kako je rastao, često mu je znala reći da nije njezin, da su ga zamijenili u rodilištu.
To roditelji katkad govore djeci u šali, no kad dijete to čuje, za njega to nikada nije šala, nego odbacujuća poruka koja kaže ‘nisam zadovoljan tobom, neko drugo dijete bi mi bilo bolje negoli ti’. Dakle, ta majka je u psihoterapiji shvatila da ona ima problem koji je onda prenijela i u odnos s djetetom. Tek kad je majka ozdravila, počelo je ozdravljati i dijete - kaže dr. Kušmić.
Dok slušam dr. Nedu Grgić, neuropsihijatricu i psihoterapeutkinju te ravnateljicu ustanove u Kukuljevićevoj, kako priča, pogled mi pada na crtež na zidu, prikaz nekakve raščupane djevojčice. Nastavlja redati primjere iz prakse i kaže kako je baš nekidan za tim istim stolom na kojem je puno žele-bombona sjedila s roditeljima i četverogodišnjom djevojčicom. - Došli su misleći da je s djetetom sve u redu, psiholog iz vrtića je tražio da se napravi pregled pa su pristali.
Dok smo tu sjedili i pričali, djevojčica ni na trenutak nije ostala mirna. Vozila se na stolici na kotačiće, tražila da nešto crta, bila je vrlo nestrpljiva i sve je morala dobiti odmah. Na kraju su i roditelji osvijestili da u tom ponašanju nije sve sasvim normalno. Mladi su i nadam se da će se sada ozbiljno uhvatiti rada da se djetetu pomogne. Imamo i situacija da nam roditelj dijete dovede kao paket i ostavi ga, a sam čeka u čekaonici, kao da on nema ništa s tim - priča dr. Grgić.
Kad dijete krene u terapiju, liječnici su u kontaktu s nastavnicima u školi ili odgajateljicama u vrtiću. Dr. Kušmić mi pokazuje jedan “izvještaj” o ponašanju dječaka, njegova pacijenta i učenika osnovne škole. - Čujemo se barem jednom mjesečno s nastavnicom i ona mi šalje izvještaj o ponašanju djeteta - kaže. Izvještaj je zapravo popis zabranjenih radnji i na njemu stoji: bocka olovkom, izmiče stolac, ometa sat i priča, ljulja se na stolici, šeta za vrijeme sata.
- Zamolio sam da svaki dan upiše ako je primijetila neki od ovih znakova - objašnjava. Taj dan je Ivan, čitam izvještaj, bockao olovkom i ometao sat pa uz ta dva “simptoma” stoji znak mrguda, ali na izvješću su nacrtana i tri smješka, što znači da se Ivan nije ljuljao ili izmicao stolicu za vrijeme sata te nije šetao po razredu dok su drugi sjedili i slušali. I baš kad pomislim da je Ivan zapravo sasvim solidan, u kockici koju je dr. Kušmić predvidio za nastavničko upisivanje “ekstremnih situacija” vidim: “8. 5. olovkom učenicu upikao u ruku, trči po hodniku, gura i udara učenike”.
- Kad dijete u školu dolazi tužno, ljuto, tuče se, ne uči, ako je to sve promjena u odnosu na ranije ili je, pak, od početka takvo, onda najmanje što u školi mogu napraviti jest da se upitaju gdje to dijete, kako i s kim živi… Učimo nastavnike kako reagirati, kako smiriti dijete dodirom, blagim tonom - objašnjava dr. Kušmić.
Ostane li roditelj samo pri tome da je riječ o “zločestnom” djetetu, ne potraži li pomoć, velika je šansa da će dijete odrasti u emocionalno nestabilnu osobu, postati alkoholičar, narkoman, da će se u životu boriti s anksioznošću, depresijama, imati problema u školovanju, doživjeti bračni brodolom… U Kukuljevićevoj, osim ambulantnog liječenja i odjela za hospitalizaciju, postoji i dnevna bolnica u kojoj se u svakom trenutku liječi od 60 do 80 malih pacijenata. Radi se u četiri grupe, odvojeno s djecom do deset godina te s onima od deset do 18 godina.
- Imamo roditelje koji nakon tri dana dođu i kažu: ‘Doktore, pa nije mu bolje’ - napominje liječnik. Naravno da nije jer djeca (i roditelji) kad jednom krenu na terapiju u Kukuljevićevu, tamo dolaze od šest mjeseci do tri godine. Ima roditelja koji s djecom već tri godine četiri puta na tjedan dolaze na liječenje ADHD-a.
Neka se hiperaktivna djeca u Kukuljevićevoj hospitaliziraju i liječe medikamentima. - Kad su napadi bijesa jako izraženi, opasni po dijete i okolinu, tada se dijete ostavi u bolnici. Kod blagog poremećaja, radi se u ambulanti - kaže dr. Kušmić.
| Teže prepoznati ADHD kod djevojčica “Mnogi idu na spavanje, prema našoj preporuci, s upaljenim lampicama, da prebrode taj strah od uspavljivanja”, kaže dr. Kušmić. ADHD je devet puta češći kod dječaka. Tako bilježi liječnička statistika. No, dr. Grgić upozorava da je ADHD kod dječaka puno lakše dijagnosticirati jer se kod njih hiperaktivnost izražava kroz motorički nemir pa okolina brže reagira. Kod djevojčica se ADHD očituje u slaboj pozornosti i koncentraciji. Od 2 do 4 posto djece pati od ADHD poremećaja koji se obično javlja u predškolskoj dobi, no dijagnosticira se uglavnom tek kad dijete krene u školu jer je to prvi put da se od njega traži da dulje vrijeme koncentrirano i mirno nešto prati i slijedi pravila. |
bglavac
edin.kecanovic
