Što se osjećamo neispunjenije i siromašnije, više se ponašamo tako da zahtijevamo. Prevedimo takav stav u precizne riječi: "Prisiljavam te da mi daš ono što mi ne želiš dati. Ako to ne mogu postići samo snagom, tad ću se poslužiti trikom i varati. Učinit ću da se osjećaš krivim što mi ne daješ ono što tražim od tebe. Optužit ću te i okriviti da sam tvoja žrtva. Izokrenut ću činjenice, i optužiti te da mi činiš ono što ja tebi skriveno radim. Primjerice, optužit ću te da dominiraš jer mi ne daš da te pokorim." Jasno je da taj stav nema veze s ljubavlju. Takav stav je nepošten, to je varanje, ograničava slobodu druge osobe - ili ima namjeru da tako čini.
Stav koji proizlazi iz ljubavi bi glasio: "Bio bih sretan da me voliš, ali ti dajem slobodu da dođeš k meni ako i kada ti to želiš. Ako me ne želiš voljeti, ja te nemam pravo okrivljavati tako da se pravim da će me to uništiti." To je pravo poštenje, pristojnost i integritet koji stvara ispunjenost. Imamo pravo na ljubav i ispunjenost, no to mora biti postignuto na pošten i pravi način. Način ili put određuje cilj.
Kad krademo to proizvodi krivnju i stvara sumnju da imamo pravo na ispunjenje. Sumnja stvara samovolju, a to opet jača negativnost u nama. Začarani krug je zatvoren. Pritisak stvara kontra pritisak. Ovakav stav privlači k nama osobu koja nije sposobna za ljubav. Trebamo otpustiti pritisak na drugu osobu, pa makar privremeno iskusili usamljenost, vlastitu negativnost, da bi se ono pozitivno moglo pojaviti. Kad jednom budemo iskusili razliku između iznuđenog i slobodno dobivenog, nećemo više vršiti pritisak na druge.
Biti ispunjen se može biti samo kad smo spremni u potpunosti dati ono što tražimo od drugih. Ali, mi tako često dajemo kupoprodajno, iz maske, a to je varanje. Zbog toga se treba zagledati u sebe, vidjeti svoju negativnost kad god imamo poteškoće. Treba se prisjetiti da je to samo jedan dio nas koji je u neistini, a da postoji jedan veći koji je u istini.
To pošteno sagledavanje sebe stvara hrabrost i poniznost. I nikada ne proizvodi beznadnost koju proizvodi stav: "Ne vjerujem da mogu imati ono što mi treba bez da vršim pritisak, varam i manipuliram." Hrabrost omogućuje da otpustimo još više i stvara stav: "Ako drugi žele ono što im ja mogu ponuditi, bit će mi drago da im to dam. Ako to ne žele, ja se neću ljutiti. Ako je to bolno za mene, prihvatit ću taj bol i istražiti njegovo porijeklo u meni. Vjerujem da ću dobiti sve što mi treba, iako u ovom trenutku to nemam." Takav stav nam omogućuje da prihvatimo sve što nam život nosi, a da se ne osjećamo beznadno. To znači ne biti u samovolji. To znači da ne moramo odmah imati sve što želimo. Prvo moramo stvarati unutarnji stav da se dobro osjećamo iako nam nešto nedostaje. Sposobnost za takvo odricanje povećava vlastiti sistem vrijednosti i integritet, a to onda ispunjava iznutra, od nas samih. Ispunjenje postaje rezultat unutarnjeg stanja koje onda dovodi i do vanjskog ispunjenja. Naš osobni rast tada postaje sve više vidljiv, osjećamo sigurnost i radost, mir postaje sve dublji i duže traje sve manje ometan zgrčenošću zbog straha. Postajemo sve sposobniji za ispunjenje jer smo pošteno naučili sagledavati sebe u cijelosti.
Biti u istini - privatnost ili tajnovitost
Postoji puno konfuzije između potrebe da se bude sam sa sobom i tajnovitosti. Kako je konfuzija negativna, ona ne doprinosi razvoju ličnosti. Biti sam sa sobom, ili privatnost je suštinska potreba svakog čovjeka. Svakome je potrebno da bude sam sa sobom da bi se povezao dublje sam sa sobom bez da ga drugi ometaju samim svojim prisustvom. Čak i ono što želimo podijeliti s onima koje volimo ponekad treba "dozrijeti" da bi se podijelilo. Kad god se radi o novoj spoznaji, ili umjetničkoj kreaciji, možda će trebati vremena da se upotpuni prije nego što će biti pokazano drugima.
Takvi periodi povlačenja od drugih ne znače izolaciju ili odvojenost, separaciju. To vrijeme zapravo znači biti sa sobom, to je vrijeme samoće da bismo spoznali više o sebi. No, ako se privatnost upotrebljava da bi se izbjegli drugi, onda to nije pozitivno, jer se to radi zbog straha od drugih.
Negiranje potrebe da se bude sam sa sobom može biti očito. Takvi pojedinci se boje susreta samih sa sobom, pa proizvode vanjsku i unutarnju buku. Zbog straha od samoće oni proizvode vanjske okolnosti kao opravdanje. Ali ima ljudi koji žive vrlo dinamično, pa ipak uspijevaju biti sami sa sobom.
Ali je isto tako istina da oni koji su uglavnom sami da su stvorili svoju usamljenost zbog straha od intimnosti. Ali ako postoji strah od kontakta s drugima, tada prvenstveno postoji strah od toga da osoba bude sama sa sobom, a tek posljedično s drugima. Isto tako ta usamljenost neće ispuniti potrebu za samoćom. Ljudi koji su sami jer se boje kontakta s drugima neće upotrijebiti svoju samoću da budu sebi bliže, kao ni kad budu s drugima neće upotrijebiti tu priliku da se zbliže s drugima.
Kad govorimo o tajnovitosti možemo reći da ona nikad nije pozitivna. Ne govorimo o tajnovitosti kad voljenoj osobi spremamo iznenađenje. To nije stvarna tajna jer će se u konačnici se pokazati kao radosni događaj. Tajne uvijek sakrivaju nešto negativno, inače se ne bi skrivalo. Tajna može biti nešto što želimo sakriti od ostalih, jer to oni ne bi odobrili. Ili je to nešto što želimo sakriti od ostalih, ili je to druga osoba koja nas želi umiješati da nešto negativno zatajimo. A samo otkrivanje takvih skrivenih stvari bi omogućilo da se one isprave ili promjene. No, kad se sakrivaju kao primjerice negativne misli ili nepoštene radnje, tada jačamo negativne tendencije i ponašanja.
Osoba koja je zapela u sakrivanju nečeg tajnog - bilo za sebe ili u suradnji s drugima - savršeno je svjesna da skriva nešto negativno, jer inače ne bi bilo potrebe da se sakriva, što god to moglo biti. Dakle opravdavati skrivanje tajni je apsurdno. No, ono što se obično događa je to da se privatnost koristi da bi se prikrilo namjeru da se imaju tajne. Drugim riječima, tajnovita osoba će koristiti svoje pravo i potrebu za privatnošću da bi varala da nešto sakriva.
Istinska privatnost nikada ne podrazumijeva skrivanje tajni. U stvarnost, ona je upravo suprotnost. Ono što se stvori u samoći je ono što se pokazuje i dijeli s drugima. To nije zamišljeno da bi se sakrivalo. Skriva se samo nepoštenje, negativne namjere, destruktivnosti imaju potrebu da se skrivaju. Ništa što je istinsko se ne sakriva.
Katkad se koristi kao izgovor racionalizacija za sakrivanje: "Ako se otkrijem kakav jesam, oni to neće razumjeti." ili "Bit ću neopravdano kritiziran". A to naravno nije istina. Jer ako smo u istini, razumijevanje drugih više neće biti važno po svaku cijenu da bismo zbog toga trebali dignuti zid između nas i ostalih. Ako smo u istini dat ćemo si truda da nas dugi razumiju i nosit ćemo se s njihovim kriticizmom kao sredstvom da bi istražili istinitost situacije koju pokušavamo sakriti.
Nešto tajiti je onda najdublje gledano varanje koje pokušava nešto postići što ne bi bilo moguće kad bi se tajna otkrila. To također znači da izbjegavamo napor i odgovornost da pronađemo pošteno i istinsko rješenje da bismo dobili poštovanje i ljubav.
Tajenje je uvijek u suprotnosti s intimnosti ili istinskom ispunjenju u odnosu. Osoba koja taji nikada nije emocionalno ispunjena jer varanje stvara zid između nje i drugih ljudi, pa se ona osjeća usamljenom osobom koju nitko ne razumije. nije svjesna što radi. Često krivi druge zbog svoje usamljenosti i tako opravdava svoju tajnovitost umjesto da učini sebe transparentnom i tako se odrekne svojih tajni. Da bi se to postiglo treba strpljenja, napora i dobre volje. Drugim riječima, to je Put.
Često je važan razlog za tajnovitost strah da ako sebe prikažemo u svojoj istini da nas drugi neće voljeti. To je pretpostavka da moramo dobiti ljubav i poštovanje od drugih po svaku cijenu. Tada zanemarujemo činjenicu da hrabrost i poštenje našeg istinskog predstavljanja, bez obzira na to koliko na neke naše crte mogu biti sramotne, dovodi do porasta našeg osjećaja vlastite vrijednosti. A tada, eventualno, će doći i ljubav od drugih.
Biti na Putu znači postepeno otpuštati sve tajne. Prvo treba naučiti da nemamo više tajni sami pred sobom, tj. trebamo prestati varati sami sebe. Vidjet ćete da tu ima puno posla. Tada treba polako primjenjivati to poštenje i otvorenost prema drugima. Ako budete išli ustrajno tim Putem vidjet ćete da je to jedini pravi način da bi nas naši odnosi ispunjavali, jedini način da bi se živjelo bez straha i tjeskobe, bez srama i sakrivanja, bez pretvaranja i maske.
Ako imamo negativne misli o drugima ili ih optužujemo, umjesto da ih pothranjujemo za sebe ili ih podijelimo s trećom osobom, trebamo to otvoreno priznati. Ako to tako učinimo prevladat će naša potreba da budemo u svojoj istini, umjesto da zadržavamo negativna mišljenja, optuživanja i sumnje. Na taj način možemo provjeriti da li istinito sagledavamo situaciju, što će nam donijeti mir u duši. Suprotno tome, ako tajimo svoje negativne misli, to je znak da duboko u sebi znamo da nismo u istini ali to ne želimo priznati.
Spremnost da kažemo otvoreno svoja negativna razmišljanja još uvijek ne znači da smo i otvoreni i da je to suprotnost tajenju. To može biti znak da je potreba za agresivnošću i neprijateljstvom jača od potrebe za sakrivanjem zbog straha.
Svako skrivanje je u stvarnosti teški teret koji prijeći da budemo u istini, da budemo opušteni., da budemo u ljubavi. Cijena sakrivanja postaje previsoka. Biti potpuno u svojoj istini treba biti cilj razvoja.
Osim toga skrivanje sprječava da pokažemo najbolji dio sebe, jer se sramimo sami sebe; svojih najdubljih misli, snova i želja. A ti aspekti nas su daleko od toga da bismo ih se trebali sramiti. Oni postaju negativnima jer se taje. Kako imamo hrabrosti da se prikazujemo onakvima kakvi jesmo dobit ćemo više ljubavi, više poštovanja, više prijateljstva, pomoći, spoznaje pravih vrijednosti, a da ne govorimo o osjećaju olakšanja jer se više ne pretvaramo.
Ako naše otvaranje privuče više kritike nego ljubavi onda je to dječji način otvaranja koji proizlazi iz naše negativnosti: "Ako pokažem moje tajne, tražim da mi se odobrava bez obzira koliko su one negativne i destruktivne. Ako se to ne dogodi, ja ću te optužiti i to će mi biti dokaz da se ne treba otvarati i biti iskren." Ključ leži u tome da sebe uvijek pitamo da li se otvaramo radi istine.
Također moramo biti svjesni gdje je narušena naša privatnost zbog negativnih motiva drugih, primjerice zbog njihove bolesne znatiželje, zato jer ih zanima nešto što će upotrijebiti protiv vas, ili će to iskoristiti da bi se prikazali boljim od vas. Takvima se ne trebate otvarati sa svojim tajnama.
Za brak kao najintimniji ljudski odnos, spremnost da se bude bez tajni određuje kvalitetu braka. Treba postojati hrabrost da se otvaramo korak po korak u tom odnosu sve dok se potpuno ne otvorimo. Krivo vjerovanje da takvi kakvi jesmo nismo vrijedni ljubavi mora biti stalno provjeravano. Tek tada će biti stvoreni uvjeti za istinsku komunikaciju između bračnih partnera. U prijateljstvu se također trebamo otvarati jer inače nema istinske komunikacije.
Postoje tri bazična razloga koja stvaraju otpor otvaranju:
1. Strah da smo u cijelosti loši i nespremnost zbog tog straha da riskiramo da bismo to provjerili te da nas drugi neće odbaciti.
2. Neznanje o tome da postoji način da naučimo kako se mijenjati i rasti korak po korak.
3. Strah da ćemo biti previše ranjivi ako se budemo pokazivali u svojoj istini, jer u početku se bol koji je bio potisnut počinje osjećati. Osoba postaje svjesnija i senzibilnija na bol drugih. No, ta bol je toliko drugačija od neurotične boli, samokažnjavanja. To je bol kao sastavni dio života koji kad se proživi dolazi radost i osjećaj životnosti.
Proces razvoja počinje micanjem zidova tajni i prikazivanjem sebe onakvima kakvi stvarno jesmo. Nastavlja se s oslobađanjem onog najboljeg u nama. Treba pogledati gdje još uvijek nešto skrivamo i naći ćemo područja života u kojima još uvijek nismo ispunjeni. To je proces u kojem ima preklapanja faza otvaranja i novih kvaliteta koje se pojavljuju kako je odstranjen sloj skrivanja. Možemo zamisliti svijet u kojem nitko više ne skriva od nikog, u kojem nema nepotrebnog i bolnog stanja izoliranosti i varanja. Zar to ne bi bio raj na zemlji? A to je smjer u kojem evolucija ide.