Treba istraživati svoje misli, osjećaje, reakcije i djela. Da bismo mogli riješiti vanjske probleme moramo prvo riješiti unutarnje, jer vanjski su samo preslika unutarnjih. Da to neće odmah riješiti vanjske probleme, ali da ćemo odmah osjećati više snage i radosti u životu, jer ćemo susretati život s punim srcem, bez straha, bez samosažaljenja i bez straha da ćemo biti povrijeđeni.

Sve će u životu dobiti dublje značenje ako budemo radili na tome da spoznamo sami sebe. To zapravo znači spoznavati negativni dio u nama i kako se on manifestira, kako se skriva iza naših isprika, da bismo mogli početi mijenjati naš život.
Treba neprestano tražiti istinu o tome iz kojeg dijela ličnosti potječe naša motivacija da ne bismo činili po lošem dijelu. Većina ljudi uopće nije svjesna da se borba između tame i svjetla vodi svaki dan u nama, jer ne zna kako funkcioniramo.

Već sama želja da vidimo istinu omogućuje da ne reagiramo sklopom navika iz djetinjstva i da ugradimo tipku "stanka", pa onda reagiramo iz ljubavi. Pričali smo o tome kako "ranjeno dijete" u nama reagira - nesvjesni dio ličnosti vrlo netočno percipira sadašnju situaciju na osnovu možda jedne sličnosti s onom situacijom iz djetinjstva, pa reagiramo nezrelo.
Treba vidjeti ne samo naše crte koje nazivamo greškama i koje nas sprječavaju da rastemo - povrjeđujući sebe, a to znači i druge - nego i naše strahove, koji su već sami po sebi greške.

Naši strahovi povrjeđuju nas i druge jer nas sprječavaju da vidimo istinu, činimo iz ljubavi i razumijemo. Zato spoznati i razriješiti naše strahove je važan dio razvoja i rasta. Rekli smo da samospoznaja počinje onoliko objektivnim sagledavanjem sebe koliko smo to u stanju, dakle naših dobrih kvaliteta i naših mana koje treba napisati. Pisanje nam omogućava dublju koncentraciju kojom još bolje možemo opažati sami sebe.

Slijedeći korak bi bio da zamolimo nekog tko nas dobro poznaje da nam pošteno kaže što misli o nama. To će biti prvi korak u nadilaženju naše taštine i naša prva pobjeda koja će nas motivirati da nastavimo spoznavati sebe. Jako je važno da taj posao ne radimo sami. Ljudi koji su uvijek sami, bez obzira koliko mnogo radili, bez obzira koliko pametno čitali i studirali, bez obzira koliko pokušavaju biti pošteni sami sa sobom, blokiraju se što sprječava da sebe istinito vrednuju, dok se to automatski događa kad se otvaraju drugom ljudskom biću. To opet zahtijeva određenu količinu poniznosti, koja se ne pojavljuje lako u početku.

Kasnije postajemo sposobni da otvoreno govorimo o svojim poteškoćama, slabostima i da primamo kritiku. Kada smo ono što jesmo barem s jednom osobom, s minimumom maske i obrana, to djeluje kao lijek. Osim toga, to je i čin ljubavi prema drugoj osobi kojoj se pokazujemo u istini, a ne u našoj masci. Recite drugoj osobi da se nećete ljutiti i povrijeđeno reagirati ma što vam ona rekla. Ma koliko bi vas to viđenje moglo povrijediti, shvatite da je sigurno barem trun istine u njemu i razmislite o tome. Možda će upravo taj trun istine otvoriti vrata novog razumijevanja vas samih. Treći korak je pisanje dnevnika u kojem pišite upravo one situacije u kojima je bilo neugode i ljutnje. Iako u početku nećete vidjeti povezanost, polako će se pokazivati shema po kojoj se događaju situacije, a koje ne biste inače postali svjesni.

Nesvjesni utisci i zaključci ili imidži

Utisak je pogrešna ideja i pogrešan zaključak oblikovan u djetinjstvu na osnovu ograničenog dječjeg iskustva. Dijete doživi nešto bolno i onda generalizira to iskustvo na sva druga područja života tj. pretvara to u pogrešan sistem vjerovanja. Ti zaključci nisu formirani kao jasne misli, nego kao emocionalne reakcije - generalni stavovi o životu. Takve zaključke nazivamo imidži (images). Kako ličnost odrasta, novo intelektualno znanje je u suprotnosti sa starim emocionalnim iskustvima malog djeteta koje se zbog toga potiskuje i zaboravlja. No, što je dublje potisnuto, to ima veći učinak u našem životu. Na dubljem emocionalnom nivou nije došlo do rasta i promjene, na tom nivou još reagiramo kao malo dijete tj. nezrelo. A u stresnoj situaciji ne reagiramo intelektualnim dijelom ličnosti koji je odrastao, nego sklopom emocionalnih navika iz djetinjstva.

Kad govorimo o traumi ili šoku mi obično mislimo da je to jedan događaj koji nas je povrijedio. To naravno može biti tako, ali češće je to postepeno otkrivanje djeteta da stvari nisu u skladu s njegovim najvažnijim očekivanjima. Na pr. dijete živi u uvjerenju da su roditelji savršeni i svemoćni. Kada život pokaže u nizu događaja da to nije tako dijete doživljava šok jer roditelji, svijet i život nisu ono što dijete misli da mu treba. Utisak djeteta može biti i točan, ali dijete je nesposobno da donese istiniti zaključak. Budući da djeca imaju tendenciju da generaliziraju, oni pripisuju svoje zaključke na cijeli život. Ta generalna primjena je krivi zaključak koji stvara imidž. No kao odrasli mi se ne sjećamo svojih emocija, reakcija, namjera i naših zaključaka, jer smo se kao djeca sramili da naši roditelji nisu ono što smo mislili da trebaju biti. Sram potječe od uvjerenja da se to samo nama događa, dok su uvjeti u drugim obiteljima idealni. Takav se emocionalni i mentalni proces sakriva i potiskuje, pa on ostaje na nivou zrelosti kakav je bio u trenutku potiskivanja. Sve dok se takav imidž ne dovede u svijest, on će biti jači od odraslog dijela ličnosti koji je sposoban da donosi ispravne zaključke. (primjer: beba koja plače)

Imam li ja imidž?

Pokazatelj da imamo imidž u sebi je silan trud da nadiđemo određene greške, ali ipak ne uspijevamo. Zbog čega volimo neke svoje pogreške? To je zbog toga što one izgledaju kao zaštita od bola. Napr. netko zna da je lijen. Ali on ne zna da to što se nikako ne može dignuti iz kreveta u jutro, a na večer nikako ne može otići u krevet, je krivo shvaćena zaštita od povređivanja. "Ako ostanem u krevetu, nitko me ne može povrijediti", može biti nesvjestan zaključak. Dakle, imidž je uzrok takvom ponašanju.
Drugi je znak da imidž postoji je da se neki neugodni događaji neprestano ponavljaju u našem životu. Imidž uvijek stvara određenu vrstu razmišljanja i ponašanja koja također privlači vanjske događaje koji izgledaju kao slučajnosti. Osoba svjesno često želi suprotno od imidža. Imidž iz nesvjesnog je pseudozaštita malog djeteta koja u odraslom dobu sprječava ostvarenje svjesnih želja i stvara frustraciju, osjećaj nemoći.

Nažalost, mi pretpostavljamo da su određeni događaji slučajnost, da imamo lošu sudbinu, i da su drugi ljudi odgovorni za ono što se nama događa. I tako ne vidimo kako ponavljamo doživljaje po istom modelu ili shemi - mi bismo rekli da ponavljamo učenje dok ne naučimo, ili učenje postaje bolno i pojavljuje se kao kriza u našem životu tako da više ne možemo kriviti vanjske okolnosti u životu. Jedini način promijeniti takva događanja u našem životu je učiniti imidže svjesnim.