Svemir tiho šaputavo zbori

Zapis svoj po srcima piše

Kao kad kiša po prozoru romori

Svjetlosna zraka trag kapljice briše.

Pa se čini, kako naizgled, ničeg bilo nije

Jer voda ishlapi, i tama zavlada

Po tisućiti put' bit će kao davno prije

Budućnost ne postoji, tek ovdje i sada.

U ovome trenutku,ta kapljica bljeska

Očitavam u njoj poruku sa Neba

Miris me opija, kao polje vrijeska

Razgovor je ovaj, što Duša ga treba.

Sa planete daleke, bez imena i broja

Svjetlosnim se perom slika po papiru

Ucrtava se karta neobičnog kroja

U galaksiji spiralnoj, u zvjezdanome viru.

U krajičku toga svjetlosnog postojanja

Netko dalek zagrljaj svoj ostavlja

On je dio mojega poslanja

Jer od njega Duša od bolesti ozdravlja.

A priča je stvorena da širi se dalje

Srcem do srca, jedino tako

Poslanstvo svjetlosno poruku šalje,

Svemir prelijećem na ovaj način lako.

I što da kažem tome Biću?

Jer sve riječi smisao svoj gube.

Svjetlost priča svoju, nesebičnu priču,

Kojom nas braća, kozmička, ljube.

(safiris.blog2009)