Tek zrno sam beskrajne  kozmičke prašine

Što u sebi čuva  sve  tišine i sve buke

Uvučena duša u smog svjetovne mašine

Znam, čuvaju me oduvijek nevidljive ruke.

 

Užitak je ploviti bonacom mira

Kada svaka se zvijezda ogleda u meni

Bisernica školjka tad melodiju zasvira

Čiji zvuk se odbija o unutarnjoj stijeni.

 

Pa poželim zaroniti do kamene hridi

Il' pješčanog zrna u mulju sakrivenom

Zašto da duša mi  se zarona tog stidi

Kad bistrom je vodom srce  obliveno.

 

Jer jedan je Ocean, a zrna su bezbrojna,

Ništa se pri uronu loše ne dešava

Osim što voda je naizgled bezbojna,

Zatvorenih očiju duša sve razgledava.

 

I upija u sebe iskustvo jedno novo

Kako bi ga znala na pučinu donijeti

Upisati u spomenar  saznanje  jedno novo

Koje će Svemirom iznova pronijeti.

 

Nekoj novoj duši, rođenju novome,

Malenom zrnu kozmičke prašine

Koje će zahvaliti na iskustvu ovome

Kad plovit će kroz smog svjetovne mašine.

 

 

http://safiris.blog.hr