Dugo ju je promatrao
u šetnjama parkom.
Pogledom ju skidao,
poljupce joj slao.
Vrebao je priliku
kako joj prići,
a ona, kao da on ne postoji
ni pogled nije htjela podići.
Noćima je sanjao
o zvjezdama u njenim očima,
u snu je nježno grlio
obasipao ju poljupcima.
Jednog dana je odlučio,
ohrabriti će se i prići,
samo ne zna kako će
niz stepenice sići.
Godine su, naime,
uzele maha,
snaga iz tijela nestaje,
sve češće ostaje bez daha.
A ipak, srce jače zalupa
kad ona pokraj njega prođe,
i sav se trese, i drhti,
čekajući da ona dođe.
Sada će opet,
kao i svakog dana
prošetati pokraj njega
sva ulickana.
A on će ovaj puta
hrabro joj pristupiti
pa će se ruku pod ruku
u Starački dom zajedno uputiti.
irida
bglavac
