Znate li put, do negdje?

 

Znate li put, do negdje,

pitam vas, jer sam upravo sišla sa vlaka vremena

zastao je u snijegu

zaustavio kazaljke do nekog čarobnog trenutka vječnosti

kada će ga neka ruka pokrenuti

tek da sjećanja ne uminu

bremenita plodovima odživljenih koraka..

Znate li, put do negdje,

jer ja u kaputu duše mapu do tamo čuvam

požutjelu od nošenja

pomalo iskidanu od korištenja..

Ja znam, gdje negdje počinje

i nikad se ne završava:

 u nekim čarobnim alejama proljetnim

gdje misli stvaraju   cvijet

i svjetlo  mu pjeva

glazbom svojom čudesnom

dok raste iz srca anđela

pretapajući se u vrtove zaljubljenika u Ljubav...

Ja znam, gdje je negdje

i nije tako daleko..

Tamo je,

gdje se rastaču  sve stvorene ljepote

i zaboravljaju se riječi

koje umaraju svojom dokazivošću da za sve postoji razlog

, a razlog je samo privid, i mreža koja lovi bestežinsko sutra

koje nas čeka

bez tereta prošlosti..

Zašto siđoh,

umjesto da nastavim, put za negdje,

gdje će me zarobiti mirisi sna

bjelilo margareta

baršun ruža

i bokor frezija

koje ću ubrati

čekajući  dolazak Onoga

koji me voli

iznad svakog postojanog voljenja..

Zašto sam tu

i gužvam u ruci

kartu za negdje?

Zato jer vjerujem da će i drugi poslušati eho

iza velova mog trošnog tijela

i pogledati me okom

koji  sve što poželjeh reći

proniče do kraja

bez početka..

Vjerujem

da će duše  krenuti nekim svojim putem

ali ćemo se sastati na istom mjestu

tamo,

negdje

 gdje granice nikad nisu postojale

niti će postojati...