Kao prozirno staklo, pukla je misao u glavi i zaledila se. Zatvorila sam oči, dok je Sunce poput zlatnika probijalo tamu istoka. Sjetila sam se nekih riječi obećanja. Zaustavih i drugu misao, vratih se prvoj, onoj zaleđenoj. Za ovaj dan je dovoljna. Ne trebam više takvih misli, dok je ova još duboko zaleđena u meni. Nisam je niti otpustila. Stalno joj se vraćam, kružim oko nje poput Mjeseca, imam svoju galaksiju gdje je ona centralna putanja oko koje se vrti sve. Zapisat ću u pijesak tu misao, jer znam da će je ispred svih, a i ispred  mene, pomesti vjetar. Je li možda zapisana u moj genetski kod? Ne, nije. Stečena je. Izmjerila sam težinu svega i osjećam kako je vrijeme da pokopam tu zaleđenu misao i sve dijelove tijela naučim da više nije dio mene. Smisao svega je pjesma. Neću ugasiti vatru preko njenog toka, već u suprotnom. Kad se počne rasplamsavati, zalit ću je svojom suzom i otpiti led. Vidim da mi je sada bitno ovo što je sada, a ne ono što je bilo. Sve što je bilo, to je mutan izvor otkud ne mogu dobiti ono što mi treba. Imam ime za ovo sada – nove plave oči.