Opet sam ostavila otvorene

plave prozore moje duše..

Kamen moga doma

cvijeće davnih poklonjenih pogleda..

Dotaknula si kao lahor u vrelini sunca

zastor moga srca..

I ja ćutim tvoju blizinu

iako nas kilometri drumova dijele

iako se nikada nećemo okom pogledati

jutrom zagrliti..

Znam da si dušo

to bila ti,

bez imena

bez sazdane odjeće minulih dana

koji su tebi toplinu donijeli

meni studen postojanosti..

Znam da si to ti

preko rijeke hirovite

preko rijeke virovite

jedan kristalni most

spojio je opet

naše razdvojene obale..

Znam da si to ti

jer samo ti

izvan sebe kakva jesi

možeš donijeti okus

bezuvjetnosti..

Znam da si to ti

i znam 

da će se zatvoriti ponovo prozor

kada okom uhvatim

zvijezdu koja pada..

Neka ona ostane dio noći.

Naša ostaju sunčana jutra

i beskraj neba koje sanja....