Pričao si mi o starim ikonama, koje si vidio u nepoznatim crkvama, o svetim slikama otkud su te gledala bezbojna lica naslikana davno prema predlošcima običnih ljudi. U toj filozofskoj šetnji isprepreli smo ruke i vodio si me tamnim hladnim hodnicima raznih hramova, pokušao si na moje vruće čelo staviti malo te hladne vode nađene u polupraznim kamenim posudama na ulazima hramova. Gurnuo si me u neki svijet iz kojeg još ne nalazim izlaz, iako negdje netko doziva i pokazuje smjer po kojem se ne usudim uputiti. Pričao si mi priče iz starih svetih knjiga, govorio si kako je jedan starac mudro otišao u pustinju i tamo umro, pokazao si mi na karti njegov lik. Željna sam sna, mira i spokoja. Ovo stoljetno lutanje kroz takve koridore već me umorilo. U dubini samozatajnog mora uzburkali se valovi, na tren gubim smjer i postajem nepostojana. Opet živim plavim snom i znam da ćeš me još uvijek voditi po nepoznatim crkvama nepznatih gradova, znam da ćeš me uzeti za ruku i privući k sebi i uzdignuti iz dubina, da slušam našu pjesmu što se i dalje čuje sa mrtvih zvonika nepoznatih hramova.