Pozdrav danu , izvoru svjetla,
zadnjoj zvijezdi sto noc poklanja.
Pozdrav pjesmi sto izvire s vrhova uzdisaja , krajnosti nestajanja.

Jos je jedan put ostao u
prasini postojanja,
jos jedan znak,
jedna sjena odmata izgubljenje,

Neka nestane sve,
neka odustane od lutanja,
neka se istopi svaki trag,
ludog srca sto treperi
treperi od straha.

Tog straha,
sto obuzima i oduzima,
a nis ne daje..
Pozdravljam ga,,
strah, strašni,
gledam ga ravno u oci,
upijam svaki njegov obris,
dok se topi,
dok nestaje pred mojim nosom,
jer njegov miris mi je poznat,
njegov miris vise nije cudni,
strašni, smrdljivi i uzasni.

Njegov miris je samo nesto,
sto isparava i nestaje,
ma , zaista ni ne postoji,
jer ja znam sto je.

Znam, poznam,, vidim,,
tu je dan,,slavi,
slavi svjetlom moje znam.