Brak sa kartonskim kutijama
koje čuvaju bezbroj manjih kutijica,
otvaraš i otvaraš
traži se strpljenje,
dok žurno prsti drhtavi gube snagu,
pa shvatiš..ah da…
… ne stane unutra
veličina malenkosti
koju tek neki
nabadaju,
natucaju
ne mogu ni izgovoriti
jer ne znaju zapravo vrijednost životnosti
bez okvira
u kojem se snovi smiju surovoj javi
i ne boje se isukanog mača..
Pružaju ruke
žuljevite
bremenite,
prljave od zemlje
čak i pod noktima zemlja
ona čedna
ona divna, tvrda i opora
slatka i nježna na dlanu
kojoj šalješ srce
kada ti rodi cvijet iz sjemena,
kada ti daruje plod
odrastao na kapima znoja
od sunčeve žege
od pobjeglih oblaka
koji ne daju kišu
samo strepnju..
Veze bezveznosti
i slučajni maniri
koji okupiraju ljude bez šarma
nudeći tečajeve ljepote
nudeći instant srećke
za let bez pravog doživljaja
sa panoramom ideala
i knjižicom, vodičem za pogled
jer, slijepo vjerujemo
pilotima koji nas voze
i ne otvaramo oči,
samo slušamo,
i slušamo, i slušamo,
i živimo, i živimo, i živimo,
poput debelog napisanog romana
kojeg svi čitaju
a samo smo korice napravili
slova neka pišu drugi,
jer smo zaboravili kako se to radi..
Sutra ću ponovo,
diže se Ikar razbijene glave
gledajući prema suncu,
skupljajući sklepana krila
jer je shvatio
da vosak ne vrijedi..
Sutra će ponovo
dok zov opstanka
iz džungle prirodnosti
doziva naše srce
onakvo kakvo je bilo
u jutru bez ikoga
osim zrcala
i nas
u njemu odraz
tek propupale duše
spremne za ljubav…