ugasli su plameni jezici
približio se san stvarnosti
djetinjstvo stihovima u bagremu ostalo
kao mjehurići na vodi
rasprsnuti u tisuće kapi
osvanuo
pretvoren u žuljeve
izrođeni život
jesam li prebrzo snivala snove,
izgubila usput mladost
kao dio istrošene odjeće
ili je samo vjetar godine odnosio,
a vratio ih nikada nije do mene?
kada bih barem mogla dotaknuti prve cipelice,
prvo izgovoreno slovo,
osjetiti
da sam ponovo rođena
makar kao pridošlica nebesa
od žute zemlje sačinjena
da imam sve,
a zapravo da nemam ništa
nije tuga da se spomene
samo nije imala svoga gosta
prosta sreća
kao najveća slika života
ne visi na zidu kao pohvala
sve dođe svome kraju
ne znam ni da li bagrem još živi
cipelice za uspomenu ostaju
rođenjem si prisiljen da živiš
ali ponavljam
nije tuga da se spomene
iza zatvorenih vrata sreća je ostala
kada kičma se polomi
nestaje život
za neka druga rađanja