Život, kao vodenica na rijeci,

zaokupljen dolascima drugih ljudi

i donošenjem zrnja

dok točak melje

ne vidi kruh budući

jer voda teče,

neprestano teče...

Melju se tuge

drobe radosti

bujica riječi

tjera mlin da se vrti

a duša kao mlinar

ne zastaje...

Htjela bi primiti sve

radi od jutra do mraka

ne bi li sve koji dođu

učinila zadovoljnima..

Dok na kraju

zaboravi da treba na čas

vrtnju zaustaviti

pa makar drugi

u redu čekali...

Voda neće presušiti

ljudi će se ponovo vratiti

ili na čas

drugom mlinaru otići,

ali

treba vrtnju zaustaviti

jutro pozdraviti

meki suton osjetiti

sjesti uz prozor tišine

i znati šutjeti

kad ti nemir pokuca na vrata

i nada

okrene leđa...

Tada pustiti prirodu blagoslovnu

da ti šapne

kako se treba boriti

i od sebe ne odustati...