Život je lijep (kad Sunce sija nama)

Kada zazimi i snjegovi zaškripe pod nogama,

dah se zaledi i srce stegne od boli...

Kada Sunce zaprži žarkim zrakama, a krv uzavre u venama,

blato se skori i treperavi zrak isuši pluća...

Kada se nebo otvori i zaplače bujicama kiše,

rijeke podivljaju, izađu iz svojih korita i ostave pustoš...

Kada se oceani uznemire, pa se razmašu svojim valovima

i povuku na dno sve što im nije sveto...

Kada vatra poludi i zapalaca svojim plamtećim jezicima,

pa za sobom ostavi samo garež i dim...

Kada se vjetrovi raspamete pa zaplešu vrtoglavo kolo,

i zavitlaju u nebo sav znoj trudbenika...

   Kada oblaci zaurlaju, a munje i gromovi zaigraju kao divlje

   sablje i natjeraju strah u kosti čak i najhrabrijima...

Kada Zemlja zakrulji svojom utrobom i uzdrma planine,

a gradovi se sruše kao kule od pijeska...

Kada boleštine pobjegnu iz svojih tamnica i prohuje  

    svijetom, pa za sobom ostave samo agoniju i plač...

Kada oranice zaspu i zadrže sjeme u sebi,

pa ti siromaštvo i glad oglođu kosti...

...Tada ne huli Stvoritelja zbog kazne koju zaslužuješ.

Kada sve to prođe, suze će ti se brzo osušiti s lica

i ponovno ćeš utonuti u carstvo svog iluzornog raja.

Opet će sve postati sunčano kao i ranije,

a ti ćeš i dalje vjerovati kako je život lijep.

Dublin, 19/12/05