Život je lijep (kad Sunce sija nama)
Kada zazimi i snjegovi zaškripe pod nogama,
dah se zaledi i srce stegne od boli...
Kada Sunce zaprži žarkim zrakama, a krv uzavre u venama,
blato se skori i treperavi zrak isuši pluća...
Kada se nebo otvori i zaplače bujicama kiše,
rijeke podivljaju, izađu iz svojih korita i ostave pustoš...
Kada se oceani uznemire, pa se razmašu svojim valovima
i povuku na dno sve što im nije sveto...
Kada vatra poludi i zapalaca svojim plamtećim jezicima,
pa za sobom ostavi samo garež i dim...
Kada se vjetrovi raspamete pa zaplešu vrtoglavo kolo,
i zavitlaju u nebo sav znoj trudbenika...
Kada oblaci zaurlaju, a munje i gromovi zaigraju kao divlje
sablje i natjeraju strah u kosti čak i najhrabrijima...
Kada Zemlja zakrulji svojom utrobom i uzdrma planine,
a gradovi se sruše kao kule od pijeska...
Kada boleštine pobjegnu iz svojih tamnica i prohuje
svijetom, pa za sobom ostave samo agoniju i plač...
Kada oranice zaspu i zadrže sjeme u sebi,
pa ti siromaštvo i glad oglođu kosti...
...Tada ne huli Stvoritelja zbog kazne koju zaslužuješ.
Kada sve to prođe, suze će ti se brzo osušiti s lica
i ponovno ćeš utonuti u carstvo svog iluzornog raja.
Opet će sve postati sunčano kao i ranije,
a ti ćeš i dalje vjerovati kako je život lijep.
Dublin, 19/12/05