Kako se vrti

tako ga hvatamo

zvrk na ravnom

kamenčić ga baca

na početak okretaja

a mi glačamo površinu

nemoćni ponekad

da idealu za vrtnju postignemo

pa   smjestimo sve u parodiju

smijući se onima koji kažu da se treba smijati

a zapravo nije smiješno

ne slušamo one iz orkestra smislenosti

koji  rapsodiju ljubavnu uzalud sviraju

gledamo one koji seciraju

savršene trenutke neponovljive

i  fokusiramo se

fokusiramo

na  mrtvačnicu , gdje se odlažu dijelovi ljepote

zamrzavaju nježnosti

gdje se svrha traži u određivanju

onoga što trebamo biti

a ne onoga što jesmo..

A što to jesmo?

Ona ptica koja je prhnula sa rešetke  na prozoru

uma

koja nam je pjevala pjesmu istine

i  dotakla ona krila duše u nama

kojima sa njom

možemo poletjeti

a mi i dalje parodije

na ekranu gledamo

dok orkestar ljubavnu pjesmu

negdje izvan zidova svira...