Život

Htjelo bi mi se proći, daleko nekud, ma kuda,

Tamo, gdje nije čežnja ni ljubav sanjarska luda.

Od moga srca daleko, od pustoši i od gorčine,

Tamo, gdje život se živi, a ne bez svrhe tek gine.

Gdje nema sjete, u borbi gdje kamen i grudi se lome

Za sreću, makar i dnevnu, a ne za te smiješne fantome.

Čemu je ugasla mladost i zvijezda mnoga mi zlatna?

Zar samo zato, da rulje sve pogazi noga blatna?

Što su za plamenu ljubav ko uzdarje ljudi mi dali?

Samo su najbliži moji sav život mi otrovali!

Već mi dotužilo stradat u čamu i prijegoru nijemu,

Dok se naužili drugi, a ja sam tek čezno, a čemu?!

Ne trebam ničiju sklonost i milosti prositi neću;

Zahtijevam svoje pravo na mladost, na život i sreću.

Htio bih nekuda proći iz močvare te, iz tih laži,

K suncu i k mladosti strasnoj, to duša i tijelo mi traži.

Pa da i oslabljen klonem i sav da se slomim i starem,

Znati ću makar jedno, za život sam umr’o barem.

D. Domjanić