Život

Kad se grli Vječnost i Božanska svjetlost

Svaka duša krene sa izvora tog

Dali blatnog  ili  bistrog

To zna samo Bog

Mirno teće žubor sreće  

Iz koljevke postojeće

Sve je veći,  sve je jaći

Ipak nezna kud će zaći

U tom toku

pritoci se mnogi

 Primili za njegov skut

Pa zajedno jure

Na daleki put

Bujice mu mnoge  razarale  tok

Ali tu je!  Jak i bistar

Više nije izvor

Već ogromna sanaga

U toj snazi nada...

I teće, teće,

 Vodom svojom ledenom 

Žedima je život dao

U danima suše

Biser rose u njeg pao

Polomljene grane

 Na put njegov stale

A on žuri

Prepreke je sve savladao

Na svom putu neobićnom

Ugledao kuda ide

U dubine meke

Plavetnila  vječnog

U kom ljubav miruje

Dok svjetlosni zagrljaj

Novi život ka izvoru vodi