Ima dana
kad u meni čudni osjećaji struje
previru, slijevaju se
kao potoci
nakon proljetne kiše
u rijeke..u more...
Ima dana
kad poželim čuti zvuk violine,
prebirati nježno njezine strune
otplovit daleko,
visoko se vinut
put neba
i sunca.....
Ima dana kad tražim sebe
u tišini dana
na obronku nekom
daleko od ljudi
od svega....
Zatvorim oči i slutim,
osjećam prisustvo Njega....
Kad sumrak na zemlju se spusti
uronim u postelju meku
i sanjam...
Otvorene puteve vidim
i svijetlo koje me vodi
ka djeci
ka rodnome domu....
Raširenih ruku ja trčim
obasjana suncem
sa suzom u oku...
Miris lavande ja dišem
ognjište toplo nazirem
i znam
kraj mome je putu....
Takve trenutke već dugo živim
brojim sate, minute...
Godine vjetar odnese
u meni se stišale oluje.
Na pramcu broda
smirene duše kormilo držim,
obali hrlim
u zaklon sigurne luke.
O da, ima tih dana....