Gradim zidove oko sebe,
nižem zid za zidom
i sve sam dalje,
sve dalje od ljudi,
tebe ,
sve dalje od sebe.

Ne možeš me više vidjeti ,
ne možeš me ne čuti.

Koliko je samo zidova oko mene,
koliko hladnoće,
koliko straha,
tuge i potonulih snova,
zazidanih emocija,
želja.

Svaki zid je nastao
kad sam se bojala riskirati
pa sam radije izgradila zid,
svakome sam dala i ime : sram,ponos,povrjeđenost,
strah od bliskosti,intimnosti,
strah od rizika,
strah od novog,
strah od toga da me netko upozna.

Neki nose imena ljudi koji su bili ovdje,
neki zidovi nose i zazidane uspomene .

Sakrivam se iza tih zidova
i pretvaram se da sam dobro,
da mi tako odgovara
a u stvari se bojim,
borim se sa toliko toga.

Bojim se srušiti zid
jer znam da će i snovi
i emocije
i uspomene postati stvarne
i da će se probuditi iz sna.

Bojim se izreći što mislim,
što osjećam,
bojim se pustiti nekog bliže ,
nekog ko bi mogao pokucati
na vrata koja se nalaze na svakom zidu...

Možda i netko kuca,
a ja ne čujem,
jer je daleko
jer nije došao do onih vrata
gdje se krijem ja...

a tko sam zapravo JA?