Žensko srce se ne mijenja tijekom vremena, niti se preobražava s godišnjim dobima; žensko srce dugo krvolipti, ali ne umire; žensko srce je nalik na stepu koju čovjek uzima kao prostor za svoje ratovanje i klanje – po njoj čupa drveće i spaljuje travu, stijenje joj boji krvlju, zemlju ispunjava kostima i lubanjama, ali ona ostaje mirna i spokojna, ostaje sigurna, proljeće u njoj ostaje proljeće, a jesen je i dalje jesen, sve do kraja vremena.

Dakle, sudbina je donijela odluku što da činimo? Reci što da radimo? Kako ćemo se rastati i kada ćemo se sresti? Možemo li svoju ljubav smatrati gostom iz tuđine koga nam večer dovede, a jutro odvede? Možemo li ove osjećaje smatrati snom koji nam je blago snivanje donijelo, a java skrila?

Možemo li ovu sedmicu smatrati opijenošću koja se brzo završila otrežnjenjem i budnošću? Podigni glavu da ti oči vidim ljubavi! Otvori usne da ti glas čujem. Progovori i kaži mi nešto. Hoćeš li me pamtiti i kad oluja potopi moju lađu? Hoćeš li čuti lepršanje krila u noćnome miru?

Hoćeš li čuti kako se moje disanje talasa oko tvoga lica i vrata? Hoćeš li osluškivati moje uzdahe što mi se bolno otimaju, prigušeni jecajima? Hoćeš li vidjeti moju himeru kako te pohodi s noćnim himerama, a iščezava s jutarnjim izmaglicama? Reci mi, ljubavi. Kaži što ću za te predstavljati pošto si ti meni bio svjetlost za oči, pjesma za uši i krila mojoj duši. Kakav ćeš biti?

Kahlil Gibran