Bar jednom u životu most zeleni treba prijeći

preko rijeke vatrene

dok s druge strane zemlja

prostire se u tmini.

Ne znam što me čeka,

tek naslutiti zora se dade.

Most je kamen čvrst,

no strah je tu jači.

Tama i na ovoj strani pogled mi mrači,

ne ostaje ništa više za slavit.

No most prijeći!?

Oči moje ne vide širok put i stazu čvrstu,

potporanj od stijene iz utrobe zemlje.

Strah, oklijevanje, nesigurnost, sve je što imam,

vatrena rijeka buči, razum gubim.

Vjere nemam, nade, nikog.

Tama iza, tama naprijed, most ne vidim.

Samo rijeku vatre što milosti nema.

Kuda?

Sljepilo me hvata, pravac gubim,

dok svjetlo se posljednje gasi

u očaju

dok rijeka u njedra me svoja prima...

  

~

 

Plamen čisti dušu moju, mrena se kida,

anđeo kojeg znadoh nekad, tu kraj mene stoji.

Most ne mogah prijeći, ali greške nema.

  

 

U spomen na mojeg brata Brunu (11.10.1975. - 7.12.2007.) koji si je oduzeo život.

 

(slika: "Zeleni most", 2007., akril na platnu, 40 x 50 cm)

www.boris-pecigos.com