...zaustavio si sat na 14.30h. pitala sam: “zašto?” :) rekao si: “neka vrijeme stane, dok si sa mnom”. Kazaljke nisu išle… nisam ni znala gdje sam… vidjela sam kako pada posljednji veo sa duše… vidjela sam sebe u treperavoj niti, neprospavanim snovima i na pješčanom žalu čudnog opažanja rotacije želja… tamo gdje raste mahovina, hladan dah miluje nebo… rekla sam ti danas: “ti si moja stijena, ja sam tvoja mahovina”… :) nasmiješio si se… bilo ti je lijepo dok sam ukazala na taj prirodni fenomen, a kroz moje oči vidio si sebe… vidio si kako naše vrijeme prolazi, vidio si naše buduće dane… U hladna jutra vidio si moje mramorno lice iza treperavog zelenila očiju i moje bijele sjene… sjetio si se moje ukočenosti i lepršavosti… sjetio si se prosinca 2004. kad smo čekali ponoć na trgu ptica i mirisali božićne borove, držali se za ruke… nije bilo tamnih sjena… ptice su odletjele ispod trepavica u nepovrat…mirna i šutljiva čekala sam te da se otvoriš… polako otvaraš svoje srce… tvoja dječačka ljubav još ne vjeruje… iako u snu dotičeš moje tijelo, još ne vjeruješ… zato sam ti i rekla: “srest ćemo se jednog dana s nama u nama..”…zaustavi sat…(23.8.2009.)