...Zaustavio si sat na 14.30h, pitala sam: “zašto?” :)
Rekao si: “neka vrijeme stane, dok si sa mnom”.
Kazaljke nisu išle…nisam ni znala gdje sam…
Vidjela sam kako pada posljednji veo sa duše…
Vidjela sam sebe u treperavoj niti, neprospavanim snovima i na pješčanom žalu čudnog opažanja rotacije želja, tamo gdje raste mahovina i hladan dah miluje nebo…
Rekla sam ti danas: “ti si moja stijena, ja sam tvoja mahovina”… :)
Nasmiješio si se, bilo ti je lijepo, dok sam ukazala na taj prirodni fenomen, a kroz moje oči vidio si sebe, vidio si kako naše vrijeme prolazi, vidio si kako sve u zaborav odlazi…
U hladna jutra vidio si moje mramorno lice iza treperavog zelenila očiju i moje bijele sjene, sjetio si se moje ukočenosti i lepršavosti, sjetio si se prosinca 2004. kad smo čekali ponoć na trgu ptica i mirisali Božićne borove, držali se za ruke…
Nije bilo tamnih sjena…
Ptice su odletjele ispod trepavica u nepovrat…
Mirna i šutljiva čekala sam te da se otvoriš, da polako otvaraš svoje srce…
Tvoja dječačka ljubav još ne vjeruje, iako u snu dotičeš moje tijelo, još ne vjeruješ pa sam ti zato i rekla: “srest ćemo se jednog dana s nama u nama..”…
Zaustavi sat...
https://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=48311
irida
edin.kecanovic
bglavac
