Zasviraj mi prije sna,

razodjeveni anđele,

one dvije tri, obične pjesme

koje mi poklanjaš,

kada svi utihnu

osim nas...

Zasviraj mi,

dotakni prstima strune moje duše,

i zapjevaj pjesmu o onoj istinskoj meni,

koju samo ti

možeš vidjeti

do krajnjeg ruba

moga postojanja..

Zapjevaj mi,

o onoj jednostavnosti života,

o djetinjem pogledu oka,

o nekoj zaiskrenoj, slučajnoj zbunjenosti

kada taj moj pogled

drugi ne vide kao ti...

 

Pjevaj mi, razodjeveni anđele,

o svakodnevnom mom ljubljenju ruku

koje poljupcem ne dodirujem

nego tek osjećajem darujem...

Pjevaj mi o rukama žuljevitim

o rukama nježnim, koje nikad stvarnost dotakle nisu

o rukama koje dlanove pružaju

a često

ništa ne dobivaju...

Pjevaj mi o prosjacima na uglovima ulica

koji noću, najviše noću

prose mrve ljubavi,

prose,

i nikad, ništa domu svoje duše ne donose...

Pjevaj mi o ozbiljnosti, kad se radi o samilosti,

jer,

često samilost i bešćutnost

dijele isto mjesto..

Pjevaj mi o tome,

kako da sve to u sebi shvatim,

kako treba shvatiti,

pjevaj,

možda će nas ipak netko čuti,

i u ovaj naš pusti bar

ipak

jednom navratiti...

Zapjevaj, zlaćani,

o nekom čudesnom, proživljenom putu,

koji ipak

kraja nema,

jer  se počeo graditi

kad su kraj i početak

bili spojeni...

Zapjevaj mi,

ali bez patetike i romantike,

zato te i jesam razodjenula,

moj anđele..

Zapjevaj mi baladu,

koja će me konačno zarobiti bjelinom

svoje sirove postojanosti,

zapjevaj o tome

da su boje života

samo privid oka,

da postoji samo tvoja bezbojna cjelina

i glazba tvoja, samo za mene stvorena,

čista

i duboka...