Nisu samo jednom

lađe tonule

a maestro svirao zadnju pjesmu

ne hajući

za dubinu ispod sebe

i nebo tamno iznad sebe...

On je slušao Srce..

On je znao

da je sve oko njega san

i prepustio se zvijezdama

koje su ga pozivale

unatoč potonuću...

Znao je

da ljepota budnoga života

uvijek pobjeđuje iluzije sna...

Zvijezde ostaju uvijek jednako blistave,

i kad blješte nad ruševinom bitka,

I kad nas čine najusamljenijim bićima

na svijetu...

A mi

uvijek ostajemo tu, negdje,

zaustavljeni u dahu,

zarobljeni u prahu...

Okovi od sna

i utezi oko nogu

ne smiju zarobiti našu želju za uranjanjem...

Usudimo se skočiti

kad posljednji čovjek

napusti palubu

naše lađe...

Ocean od soli

oblaci od sna,

sve će nas prihvatiti

pa onda osloboditi...

Bajka postaje stvarnost

tek kada otvorimo širom prozor

naše duše

oslobođeni od prošlosti

oslobođeni od

budućnosti...