Zaspala duša u sumraku svijeta,

ne zna više zašto je na njega stigla.

Zaspala duša, u podnožju jednog cvijeta,

oko nje se magla siva neka digla...

 

Oko nje razlile se.. tmurne neke boje,

onečistili zrak joj dimnjaci puni smoga.

Zarobljena duša zaboravila ko je,

da je iz vječnosti stigla,poslana od Boga.

 

Tijelo joj lomno ,u kome je  prebivala,

bol i sumnja bili joj znani.

Više nije o ljubavi  snivala,

odbrojani.. ko da  su joj dani.

 Anđeo jedan zamijeti je  u letu,

kako se nevoljena u kutku  skriva,

podsjetivši je svojim anđeoskim dahom,

da još je voljena...da još je živa..

 

I duša se iznenađena ,svega prisjeti,

zašto je na zemlju sa rođenjem sišla.

Oko nje  plavi  anđeo u krugovima leti,

duša joj svijeta.nježno iz prikrajka prišla.

Ne boji se više ta duša , ni sumraka ni noći,

niti je mogu prevariti  zla ni obmane svijeta.

Besmrtna...sad ljubav oko sebe toči,

kroz vječnost miris širi....poput cvijeta.