Hoćeš li zauvijek ostati u svom staklenom dvorcu

Umivena suzama leda

Koji se topi svaki put kad ti on osmjehom

Dotakne srce?

Hoće li se ikad raspuknuti ti stakleni zidovi

Koji te okružuju da bi sakrila svoje srce

Daleko od svih?

Kad ćeš već jednom izaći iz tih staklenih dvora,

Kad ćeš se već jednom potpuno osloboditi?

Tako silno želiš razbiti svoje staklene zidove

Da bi osjetila bol tisuće stakalaca

Kako se zabijaju u tvoju kožu,

Kako te lagano obavija toplina krvi,

Jer njena je crvena boja

Jedina istina u tebi.

Jer ti si se potpuno odjenula u laž

I zaboravila istinu koju prezireš

I prezireš ono što ona izaziva u tebi.

Tvoju slabost, tvoju plahost,

A ti voliš gledati ovaj svijet kroz svoje staklene zidove

Koje si uzdigla oko sebe.

Voliš gledati kako se sunce probija kroz njih

Kako se njegove zrake svijetlosti

Lome u predivan spektar boja.

Voliš gledati kako se oblaci ogledaju u njima

Gledati kako su ljudi blizu,

Tu, tik uz tebe,

Ali te opet ne mogu dotaknuti

Jer te ovi zidovi odvajaju od njihove znatiželje

I ostavljaju samo hladnoću leda

Na jagodicama njihovih prstiju.

Ništa te više ne može promijeniti

Jer si slobodna u svom staklenom zarobljeništvu.