O, doba ljubavi, mladost je već minula

i život izmiče poput slabe sjene

Kao jedan red u knjizi prošlost se izbrisala

a na trošnu listu ga ispisaše sanje mladićke

 

Zato nam je stvarnost teškom kaznom postala

uskraćujući nam radosti ovosvjetske

Jer minu ono što smo silno voljeli

a ono za čim smo čeznuli sada nas zamara

Nestalo je i ono za čim smo tugovali

kao noćni san koga je odagnala zora

 

O, doba ljubavi, može li se nada najzad osloboditi

prohoda vremena kad duša vječna postane

Može li pokoj otiske poljubaca izbrisati sa usana

što više ne ljube obraze rumene

Može li nam zamor približiti ili iz nas odagnati

čaroliju spajanja i strasti nepostojane

 

Da li smrt zaglušuje uši koje su čule

roptanje u nasilju i pjesme mira

Da li grob zatvara oči koje su vidjele

brižno čuvane tajne i tajne umora

 

Ispili smo mnogo čaša što blistaju

u ruci krčmara kao svjetlost sjajne

Ispijali rosu sa usana gdje se sakupljaju

melodije meke kao što su usne rumene

Kazivali smo pjesme sve dok ne dospiju

glasovi naših duša u cvjetnjake nebeske

 

O, ti dani su uveli poput cvjetova

što pred zimskim snjegovima padaju

Jer ono što vrijeme tako štedro dariva

ruke stradanja krišom uzimaju

 

Da smo znali da sve što jedne noći propustimo

trajno u miru i pokoju iščezava

Da smo znali da sve što u trenu propustimo

u pustoši i besanici uskrsava

 

Da smo znali kako tren ljubavi koji propustimo

u daljine vremena, u nepovrat propada!

Sve smo to sad spoznali ali tek kada je

Usud kliknuo: Dižite se i krenite!

Svega se toga sjećamo ali tek kada je

grob nam doviknuo: Meni se primaknite!

 

Halil Džubran