Zapleši samnom,

dušo,

ma koliko čudnovat dolazio po tebe..

I kad sam smiješan

i strašan istovremeno

smiješan za parodije ishitrenih moralista

strašan

za one

koji se vole igrati patnika

i žrtvenih janjaca,

prihvati moju ruku,

ne zavlači se u kut...

Zapleši samnom

kada sam obučen u neprozir

sna, kada sam odabir čednog dodira

i romantične putenosti...

Zapleši samnom

kada ti priđem

obučen u tvoju vlastitu kožu

skrojenu po mjeri,

skinutu sa svih mrtvih životinja opstanka

koje ljudi u neznanju ubiše

da svijet nekako očiste

i obraze svima osim sebi sačuvaju...

Zapleši samnom,

kada tvoju masku

na svojem licu nosim

da ne pobjegneš od mene

kada mi lice vidiš, i odijelo sa mene skineš...

Zapleši samnom,

kada ti priđem kao strast,

kao nježnost,

razotkriven i svoj

a ipak

još neprepoznatljiv

i teško shvatljiv...

Zapleši u dvorani sjena, kada zaustavim smrt

na dovratku, da te još ne odvede, prije nego do kraja

glazba ne odsvira svoje..

Zapleši, i ne pitaj me, kako se zovem,

jer ja sam samo ŽIVOT,

najdraže, jedino moje...