U mom vrtu, tik uz mene, prijatelj moj stari ..vene...

To je moja prijateljica stara..marelica mala.

Godinama bila je tu...nezahtijevna,

tek da svojom krošnjom da mi hlada,

u ljeta vruća i cvjetna proljeća mlada.

 

Voljela sam, to malo čudno drvo,

lepezastih grana,nadvito nad stol i klupu,

zavirivala je svojim listom

u svaku moju knjigu, misao i pjesmu.

Kavu pila u mojoj samoći,

ćekajuči sjetno, dal će prijatelj doći.

Nudila je sebe, preko svoga ploda...

uzalud.. .nitko neće njenog roda...

 

Čekale smo tako, godine tuge,

zajedno srasle...dušom ...jedna pored druge.

Venule zajedno, rezale nas zajedno ruke grube.

Nismo više ukras vrta...grane nam suhe...

ni plodova više davala nije,

jer nema nikog, da im se smije.

Ipak, držala se života...grčevito..posljednom niti...

ko da je znala, mojim odlaskom i njen kraj će biti.

 

Vratih se sa daleka puta...a moja prijateljica....žuta.

Osušila se i posljedna grana.

Grlim umiruću..moleć... da joj život vratim,

ili ona meni zadnjom snagom, da ispuni žile....

ta dobre smo si bile.

Grlim suhe grane, znam, da povratka nema

sa puta na koji se sprema...

 

Grleći ogledavam ju sa svih strana,

a u njenom srcu...velika rana.

Kao znak dolazeće smrti ...crveni nožić ...

svoj posmrtni ples vrti.

Zabola ga davno neka nepažljiva ruka neznajući ,

da je to poruka...Sve polako u mom vrtu vene...

prijatelji dragi, za sada zbogom, ali eto uskoro i mene.