Postoje noći kad nesanica budi
I svaki je dio tijela ispunjen njome,
Niti mjesec uspavani smiraj ne nudi
Misli se sudaraju, međusobno lome.
Tad Duša oblači svjetlosno ruho
Pokušava pronaći san u tišini
Doziva svjetlost u noćno doba gluho
I nada se zagrljaju, nečijoj blizini.
Tek zvjezdani sjaj, sklad joj daruje
Zaogrnuta svjetlom u njega se uvlači
Na izvorno mjesto, gdje ljubav caruje
Materijalno tijelo sa sebe ona svlači.
Postaje prozirna, nebu je vidljiva
Sastavni dio svemirskog prostranstva
Golotinju otkriva, više nije stidljiva
Zaboravlja na sva zemaljska izgnanstva.
Svjetlosni plašt u snovima ostaje
Obasjan u vječnosti nekom zvijezdom sjajnom
Duša se ukopava, tijelom postaje
Zaogrnuta svjetlom kao najvećom tajnom.
bglavac
edin.kecanovic
