Zaobilazim klišeje
kao kapetan hridi
na pučini,
i bježim od plićaka
koje su naizgled dubine
dostupne mojoj lađi...
Zaobilazim,
moreplovac sam
bez vidljive karte
koji ocean pozna
kao svoju dušu..
Začudnim pogledom djevojčice
svaki kamen sa dna
u svoj kovčežić spremam
dok drugi zlato
drhtavim rukama premeću...
I smiju mi se,
goneći neke svoje čežnje i težnje
bez nade u ispunjenje..
Morski sam vuk
izbrazdanog srca
i pjesme neke nepoznate
dok plovim, pjevam...
Sirene na pramcu
mašu mi ljupko
dok drugima oko pasa
vežu svoje lance
jer pjev njihov
samo neki
mogu dušom doživjeti
i poslije svega
nebo dotaknuti..
Zaobilazim napućena mjesta
i luke
gdje se samo prazne i pune
čaše bez dna
nekom oporom sujetom
bez okusa i mirisa..
Ulazim u oči oluja
dok drugi bježe u neka mirna mora
i beskrajno dugo svoje sidro drže
zarobljeno pijeskom..
Niti se kreću, niti pokreću..
A vrijeme, lopov bez pokrića,
drži njihov pravac
dok oni spavaju
životom bez sna...
Plovim,
sigurna u sve ono što želim
sa sobom ponijeti
kada mi barka zastane
jer snage za plovidbu
moje ruke neće jednom imati..
Pa opet, baš to,
što možda drugi ne žele ,
dat će mi snagu
tek da ljubav
do kraja ostvarim
i kući,
zadovoljna
opet se vratim..